I PRIJE početka ruske agresije znalo se da ukrajinske oružane snage imaju jednu slabu točku – protuzračnu obranu. Osim što je uglavnom temeljena na PZO raketnim sustavima koje je Ukrajina naslijedila od Sovjetskog Saveza pa su odavno zastarjeli, još je i brojčano preslaba da bi obranila cijeli teritorij Ukrajine.

Taj nedostatak kvalitete i kvantitete ruska vojska sada obilato koristi da bi se iživljavala na civilima napadima krstarećim projektilima. U nedjelju (26. lipnja) 14 je krstarećih projektila pogodilo Kijev. Službeni ukrajinski izvori ustvrdili su da su projektili došli iz Bjelorusije. Jedan je pogodio stambenu zgradu, a drugi vrtić. 

Dan poslije s dva projektila Kh-22 lansirana iz bombardera Tu-22 pogođen je šoping-centar u Kremenčuku. U napadu je ubijeno najmanje 18 ljudi (za nekima se još traga) i najmanje 50 ranjeno.

U svakom napadu projektili pogode civilne objekte

Danas su ruski krstareći projektili pogodili Harkiv i Mikolajiv. Sutra će zasigurno doći vijest da je raketiran neki drugi grad. Rusi (naravno) tvrde da gađaju isključivo vojne ciljeve, ali u doslovno svakom napadu nekoliko krstarećih projektila pogodi civilne objekte.

Čudna je to posljedica za projektile koji bi trebali imati točnost pogađanja od nekoliko metara.

U prvim satima ruske agresije na Ukrajinu Rusi su intenzivno napadali protuzračne raketne sustave i tako dodatno oslabili ne baš jaku protuzračnu obranu. Pritom su najviše nastradali ukrajinski najbolji sustavi S-300. Uništavanje ukrajinskog PZO-a trebao je otvoriti nebo za rusko zrakoplovstvo koje bi onda udarima iz zraka prokrčilo put ruskim snagama sve do Kijeva. Ali nije ispalo baš tako.

Zapad je na rusku agresiju odgovorio sve većim slanjem naoružanja i vojne opreme Ukrajini. Velik dio tih isporuka činili su i laki PZO raketni sustavi. Već samo nabrajanje pokazuje koliko je toga došlo: uz sustave sovjetskog podrijetla Strela i Igla još je više došlo zapadnih sustava Stinger, Mistral i Starstreak. Jednostavni za upotrebu, ne zahtijevaju dugotrajnu obuku pa su se vrlo brzo našli na bojištu.

Stotine lansera i tisuće projektila praktički su onemogućili ruskom zrakoplovstvu da djeluje u zadaćama bliske zračne potpore snagama na zemlji.

Sustavi koji su sposobni suprotstaviti se Rusima su jedini način

Međutim, laki PZO raketni sustavi imaju jako ograničene mogućnosti djelovanja samo protiv aviona i helikoptera na malim visinama te su potpuno neučinkoviti protiv krstarećih projektila pa to ruska vojska obilato koristi da bi nekažnjeno pogađala ciljeve u dubini ukrajinskog teritorija. Rusi, naravno, tvrde da gađaju isključivo vojne ciljeve, ali projektili pogađaju stambene zgrade, vrtiće, škole, bolnice... 

Ruski napadi na ukrajinske gradove u dubini teritorija neće preokrenuti ishod rata, već skoro isključivo služe za teroriziranje stanovništva. Kako Zapad brani Ukrajincima da odgovore istom mjerom i recimo napadnu „vojne ciljeve” na Krimu, jedini način da se ovi napadi donekle smanje su PZO raketni sustavi koji su sposobni suprotstaviti im se.

Kad će ti sustavi doći?

U nekom času u budućnosti ukrajinska protuzračna obrana bit će značajno ojačana. I to sustavima koji uspješno djeluju i protiv krstarećih projektila. Pritom se otvaraju dva ključna pitanja. Prvo je kad će ti sustavi doći? Drugo pitanje je koliko će ih doći? 

Iako, visokoautomatizirani PZO sustavi zahtijevaju obučenu posadu. No tu postoje tri opcije. Jedna, najduža, je da buduće ukrajinske posade odu na obuku izvan Ukrajine te se sustavi isporuče tek nakon što dovrše obuku, a to znači za nekoliko mjeseci. Druga je opcija da zajedno s PZO sustavima u Ukrajinu dođu i posade.

Ne bi bilo prvi put da se upotrebi takvo rješenje. Sovjeti su ga masovno koristili tijekom rata u Vijetnamu zbog čega američki piloti nisu smjeli napadati položaje vijetnamskog PZO-a. Treća je opcija da sa sustavima u Ukrajinu dođu instruktori koji će istovremeno upravljati sustavom i obučavati buduće posade. Takav pristup najčešće koriste Amerikanci ne samo za PZO sustave već i za druga oružja.

Drugo pitanje je kako će ukrajinski glavni stožer rasporediti bitnice, posebice ako ih dođe vrlo malo. Zbog njegove veličine Kijev moraju braniti barem tri bitnice. Zbog veličine, blizine bojišta i Rusije, Harkiv također moraju braniti barem tri. Barem dvije trebaju za logističko čvorište Lavov.

Pa barem dvije za Odesu, i još toliko za Mikolajiv. Raspodjela zapadnog oružja već sada stvara ozbiljno nezadovoljstvo među ukrajinskim vojnicima koji svakodnevno vide vijesti kao ono dolazi, i dolazi, i dolazi...

A ništa od toga ne dolazi do njih. Ukrajinski vojnici na jugu, prema Hersonu, zapadnim medijima daju izjave da bi oni već bili u njegovim predgrađima da su dobili samo pola od onog oružja koje je otišlo na istok (Donbas).

Borci koji brane ukrajinske položaje u Luhansku i Donjecku tvrde da su s*ebani jer ništa od zapadnog oružja nije došlo do njih, već samo u velike gradove. Kakvo će tek nezadovoljstvo nastati ako zapadni PZO sustavi odu u Kijev i, recimo, Harkiv, a ostali gradovi ostanu na milost i nemilost ruskih krstarećih projektila. 

IRIST-T SLM

Jedan od obećanih PZO sustava je njemački IRIS-T SLM. Olaf Scholz više je puta javno istaknuo da će jedna bitnica pomoći Ukrajini da se obrani od ruskih napada. Pritom nijednom nije spomenuo kad će sustav biti isporučen (zlobnici bi rekli nakon kraja rata). Iako je prva izjava od 1. lipnja ostavila otvorenu mogućnost da bi Ukrajina mogla dobiti više bitnica, kasnije su izjave jasno ukazale da će biti samo jedna.

Doduše, ukrajinski veleposlanik u Njemačkoj je u intervjuu objavljenom 23. lipnja obznanio da ukrajinsko ministarstvo obrane pregovara s proizvođačem Diehl Defense o isporuci još deset bitnica. Trošak nabave prve od 178 milijuna eura podmirit će njemačka vlada, a ostale bi trebala platiti Ukrajina.

Jedna bitnica sastoji se od motrilačkog radara, zapovjednog mjesta i nekoliko lansera. Njemačka vojska je za svoje IRIS-T SLS odabrala radar Giraffe AMB pa je vjerojatno da će ga dobiti i ukrajinski sustavi. Iako je ovaj radar vrlo suvremen te može otkrivati i vrlo male ciljeve na velikim udaljenostima, za borbu protiv krstarećih projektila koji lete na vrlo malim visinama IRIS-T SLM je potrebno opremiti s još dva ciljnička radara.

Oni uz glavni radar osiguravaju podatke o cilju koji se prenose u zapovjedno središte pa preko datalinka na projektil od trenutka lansiranja, sve dok se njegov infracrveni sustav za samonavođenje veže za cilj. Osim dometa od 40 kilometara po pravcu i 20 km po visini, najveća prednost sustava IRIS-T SLM je izuzetno kratko vrijeme reakcije. Projektili se lansiraju iz osmerostrukog lansera koji se nalazi na terenskom kamionu. Standardna bitnica sastoji se od tri lansera (ukupno 24 projektila), no može se povećati na šest lansera (48 projektila).

NASAMS

PZO raketni sustav NASAMS zajedno su razvile tvrtke Norsk Forsvarteknologiea (danas Kongsberg Defence & Aerospace) i Hughes (danas Raytheon) kako bi norveška vojska dobila jeftin, pokretan i efikasan sustav. Kao osnova uzet je vođeni projektil AIM-120 AMRAAM jer ima aktivni radarski sustav samonavođenja, što je znatno pojednostavilo cijeli sustav.

Nadzor zračnog prostora dodijeljen je tada već provjerenom radaru AN/MPQ-64 Sentinel, dok je za praćenje otkrivenih ciljeva upotrijebljen radarsko-elektrooptički sustav TPQ-36A. Zapovjedno središte nadzire radare i tri ili više šesterostrukih lansera.

Tijekom demonstracije mogućnosti NASAMS-a u Norveškoj 2001. godine norveški su domaćini autoru ovog teksta tvrdili da sustav može obarati sve, od (ruskih) strateških bombardera do laserski navođenih bombi. Jedino što nisu htjeli reći je točan domet, tek konstatacija da je nekoliko puta manji u usporedbi s dometom kad se isti projektil lansira iz aviona. 

Domet varira

Usto, domet varira ovisno o tome koja se inačica AMRAAM-a koristi. Projektil AIM-120C-5, čiji je domet kad se lansira iz aviona oko 105 km, ima domet 35 kilometara kad se koristi iz NASAMS-a.

Najveći domet se ostvaruje s projektilom AIM-120D (domet iz aviona mu je veći od 160 km) - oko 50 km. No kako ni američko ratno zrakoplovstvo nema puno projektila AIM-120D, teško da će ih Ukrajinci dobiti.

Najvjerojatnije će dobiti starije AIM-120A/B, čiji je domet kad se koriste iz sustava NASAMS 20 kilometara za A i 25 km za B inačicu. Međutim, i s takvim ograničenim dometom mogu uspješno obarati ruske krstareće projektile.

Iz NASAMS-a se mogu lansirati i projektili AMRAAM-ER. Na službenim stranicama tvrtke Raytheon Missiles & Defense stoji podatak da je razvoj tog projektila okončan 2021. godine te da se isporuka prvih serijskih primjeraka očekuje tijekom 2022.

Kako nema boljeg načina za testiranje novog oružja od upotrebe u ratu, možda nekoliko projektila AMRAAM-ER dospije i do Ukrajine.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala