OVIH se dana u hrvatskoj javnosti i medijima često može naletjeti na tvrdnju da je premijer RH i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković novi lider liberalne ljevice u Hrvatskoj. Tu je tezu u javni prostor kako se čini lansirao Zlatko Hasanbegović iz stranke Nezavisni za Hrvatsku tijekom svojeg gostovanja u prvom jesenskom izdanju Bujice, onda ju je u donekle izmijenjenoj verziji počeo ponavljati i HDZ-ov disident Darko Milinović, a nije dugo trebalo ni da je preuzme i Nino Raspudić te iznese u, u međuvremenu negledljivom Petom danu, pa da je onda prenesu desničarski portali.

Tvrdnja o Plenkoviću kao novom lideru liberalne ljevice u Hrvatskoj očito je jako draga među ekstremnim desničarima, te nema sumnje da će se pokušati nametnuti cijeloj javnosti kao ozbiljna politička analiza, no riječ je o prozirnom spinu i njima politički korisnom narativu koji nema veze s političkom realnošću.

Orkestrirana kampanja

S obzirom na to kako se ta tvrdnja orkestrirano širi po ekstremno desnoj sceni treba jasno reći da Plenković definitivno nije novi lider liberalne ljevice u Hrvatskoj, te da to jasno opovrgavaju činjenice njegove politike i politike njegove vlade. U širem ekonomskom smislu Plenkovićeva vlada je čvrsto stala u obranu rođačkog odnosno crony kapitalizma u Hrvatskoj, što nema veze ni s lijevim ni s liberalnim ekonomskim idejama, nego ponajviše sa sistemskom korupcijom. U svakom drugom smislu Plenković i njegova vlada provode desničarsku politiku: nova porezna “reforma” predviđa najmanje povećanja plaća za one s najmanjim plaćama, vladini ministri pozdravljaju osuđene ratne zločince i ukapaju ustaše s vojnim počastima, progresivna kurikularna reforma je demontirana politikom tisuću malih rezova, Plenkovićeva ministrica obitelji smatra da je obiteljsko nasilje nešto što je “tako u braku”, a i sam premijer nije oko te teme baš pokazao odlučnost u slučaju Alojza Tomaševića, Crkvi se i dalje nadugo i naširoko ugađa, naročito financijski, HDZ-ove eurozastupnice glasaju u korist Viktora Orbana itd.

Zapravo je posve očito da politike Plenkovićeve vlade i stranke kojoj je na čelu nemaju baš nikakve veze ni s liberalizmom ni s ljevicom, što uključuje i ratifikaciju Istanbulske konvencije, koju je odavno ratificirao niz stranaka desnog centra u Europskoj uniji, te to ne predstavlja nikakav krunski dokaz Plenkovićeva liberalizma ili ljevičarstva.

Cilj je otvoriti politički prostor klerofašistima

Što onda logično nameće pitanje - a zašto se onda tvrdi da je Plenković postao lider liberalne ljevice u Hrvata? Oni koji to tvrde žele tako ostvariti najmanje dva cilja.

Prvi je očit - time žele nanijeti Plenkoviću političku štetu, prvenstveno u glasačkom tijelu HDZ-a, koje nije unisono oduševljeno predsjednikom svoje stranke. Uglađeni poliglot Plenković jednostavno nije dovoljno nacionalistička sirovina kakve najviše vole glasači HDZ-a, što naravno ne znači da od njih ima bitno drugačije stavove. Problem je njegov stil, koji po kriterijima HDZ-ovaca vulgaris jednostavno nije dovoljno prostački i primitivan. Plenković uspijeva izgovoriti cijele riječi i rečenice bez da guta slova, a to je njima odbojno.

Drugi je cilj spina o Plenkovićevu kao novom lideru liberalne ljevice mnogo opasniji. Ideja je da se guranjem očitog desničara Plenkovića i očito desnog HDZ-a na pozicije liberalizma i ljevice cijela hrvatska politička scena pomakne snažno u desno. Jer ako Plenković i HDZ nisu desnica, pa ni desni centar, onda na tu poziciju mogu uskočiti raznoliki klerofašisti i praviti se da su oni normalna pojava unutar standardnog demokratskog spektra stranaka. Guranje Plenkovića na liberalnu ljevicu njima otvara prostor da se oni pozicioniraju kao civilizacijski prihvatljiva desnica.

Inteligentna taktika koju baš zato treba sasjeći u korijenu

Uz to, onda sve što je doista liberalnije i više lijevo od očito desnog Plenkovića postaje ekstremno i radikalno, dok ono što jest ekstremno i radikalno na hrvatskoj desnici postaje demokratski prihvatljivo.

Nije to glupa taktika, dapače inteligentna je, i baš zato je treba u korijenu sasjeći, te prepoznati laž u kojoj je utemeljena (a to je da Plenković nije desničar) i opasan cilj koji se njome želi postići (da se cijelu političku scenu pomakne oštro u desno).
Kao korisni idioti te taktike ekstremne klerikalne desnice figuriraju pak SDP i neki medijski kolumnisti koji se smatraju centristima, liberalima ili čak ljevičarima. SDP svojim tragikomičnim slow motion raspadom automatski omogućava da se Plenkovića s desna gura u liberalnu ljevicu, jer stranka pod “vodstvom” Davora Bernardića nije u stanju artikulirati nikakve lijevo-liberalne politike i stavove, a i kad u tome uspijeva, nitko više SDP-ovce ne uzima za ozbiljno. Kriza SDP-a nije prilika HDZ-a nego ekstremnih desničara da Plenkovića predstave kao zakletog liberalnog ljevičara.

Access journalism vs. accountability journalism

Kada je pak riječ o nekim kolumnistima, čini se da se s Plenkovićem ponavlja sindrom koji se prvi put manifestirao tijekom vladavine Ive Sanadera. Nekima koji se definiraju kao liberali ili ljevičari izgleda da je dovoljno da na čelo HDZ-a dođe netko iz diplomacije tko govori par stranih jezika, ima građanske manire i ne valja se pijan po podu vrišteći “ADZ! ADZ! ADZ!” da oni odmah pomisle kako je to čovjek za kojeg treba glasati. Legendaran je stari tekst Jelene Lovrić u kojemu objašnjava zašto će nakon njegova prvog mandata glasati za Sanadera, a iz njega i te nevjerojatne blamaže ima još onih koji nisu ništa naučili, pa i sada objavljuju da su pod određenim uvjetima spremi glasati za Plenkovića i HDZ.

To nije iznenađujuće, jer na svakoj medijskoj sceni postoje novinari koji se bave access journalismom i oni koji se rade accountability journalismom.

Prvi se kroz svoj pristup političkim i drugim moćnicima znaju često pretvoriti u njihove odvjetnike i preuzeti njihov način razmišljanja, osjećajući da su tako dio istog elitnog kruga. Drugi pak moćnicima nisu impresionirani (kako bi to rekao Plenković), bez obzira koliko netko govorio stranih jezika, nego svoj novinarski rad vide kao način da se od političara traži odgovornost za njihove konkretne političke odluke, te da se te odluke i njihove posljedice propituju. Prvi su u biti druga strana novčića u odnosu na dio HDZ-ovih glasača kojima je ključan Plenkovićev stil (samo što mu oni honoriraju to što nije teški primitivac), dok se drugi bave sadržajem Plenkovićeve politike. A taj sadržaj je neprijeporno desničarski.

Stoga treba biti jasno da svatko sljedeći tko ponovi kako je Plenković novi lider liberalne ljevice u Hrvatskoj to radi iz jednog od ovih dvaju razloga: 1. Budala je ili 2. Želi namjerno otvoriti politički prostor najcrnjoj ekstremnoj klerikalnoj desnici u Hrvata da se pozicionira kao civilizacijski prihvatljiva politička opcija.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala