NAPADI Rusije na ukrajinske nuklearke izazvali su u Europi i svijetu burne reakcije te strah od mogućeg zračenja i nuklearne eskalacije rata.

Ruske vojne snage prvo su 24. veljače zauzele Černobil, a potom je ove srijede nuklearna elektrana koja je doživjela havariju 1986. isključena iz električne mreže. Telefonske komunikacije bile su prekinute, a u elektrani je bilo blokirano 200-tinjak tehničara i čuvara.

Nakon toga je 4. ožujka topnička vatra uzrokovala požar u administrativnoj zgradi NE Zaporižja, najveće nuklearke u Europi. Nedugo poslije gašenja požara ruska je vojska zauzela elektranu.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij optužio je u petak Moskvu da provodi "nuklearni teror" i da želi "ponoviti" katastrofu u Černobilu.

Međunarodna agencija za nuklearnu energiju (IAEA) osudila je napade ruske vojske na nuklearke, no objavila je da oni nisu uzrokovali curenja radioaktivnog materijala.

Budući da eventualna nuklearna havarija u Ukrajini predstavlja podjednaku prijetnju i za Europu i za Rusiju, nameće se pitanje zašto ruski predsjednik vuče tako opasne poteze.

Teorija igara - odvraćanje prijetnjama  

Neke moguće odgovore na ova pitanja može ponuditi teorija igara, grana primijenjene matematike koja izučava strategijske situacije, odnosno situacije sukoba i kooperacije u kojima uspjeh nekog racionalnog sudionika u odlučivanju ovisi o odlukama drugih racionalnih osoba.

Tu treba krenuti od osnovne logike odvraćanja koja podrazumijeva mogućnost uzajamnog uništenja.

Ekonomska analitičarka Vedrana Pribičević, profesorica u Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa (ZŠEM), dobro upućena u teorije igara, kaže da se ideja hladnoratovskog gomilanja naoružanja da bi se osigurao mir možda može činiti kontraintuitivnom, no da ipak funkcionira.

"Naime, kada su obje strane naoružane nuklearnim oružjem, postoje dva moguća ishoda ili, ako želite rječnikom teorije igara, dvije Nashove ravnoteže - ili se ne dogodi ništa ili se dogodi uzajamno zajamčeno uništenje jer je, u slučaju da jedna strana lansira nuklearne projektile, najbolji racionalni odgovor da ih lansira i druga strana. Tada je prijetnja nuklearnim uništenjem svijeta kredibilna, posebice ako obje strane mogu lansirati nuklearne rakete s teško uočljivih podmornica, što otvara mogućnost drugog udara nakon što u prvom udaru dobar dio silosa s projektilima bude uništen", tumači Pribičević.

Pokazivanje spremnosti za velike rizike

Ruski predsjednik Vladimir Putin zna da će, ako upotrijebi nuklearno oružje protiv neke članice NATO-a ili EU, Ukrajine ili čak neke treće zemlje, izazvati podjednak ili čak ozbiljniji odgovor NATO-a, a on vrlo vjerojatno ne želi da se tako nešto desi.

No, s druge strane, on akcijama kao što su podizanje stupnja pripravnosti nuklearnog oružja ili napadi na nuklearke može stvoriti veliki srah od nuklearne prijetnje, a da pritom ne bude stvarne prijetnje ni njegove odgovornosti za nju.

Brojni stručnjaci za nuklearnu sigurnost posljednjih su dana izjavili kako se u napadima na nuklearke očekuje da će ih postrojenja izdržati te da se najopasniji procesi koje napadi mogu uzrokovati mogu zaustaviti. Drugim riječima, može se reći da je Putin odabrao taktiku u kojoj potiče strah od zračenja unatoč tome što je vjerojatnost za njegovo curenje mala.

Strategija sokola i grlice

Nameće se pitanje zašto bi to Putin radio.

Prije svega, on time može stalno stvarati dojam da je spreman na veliki rizik te da u njegovom slučaju korištenje nuklearnog oružja nije potpuno isključeno.

On se pritom ne mora previše bojati odmazde. Naime, zapadne sile ne mogu znati jesu li incidenti koji se dogode prilikom napada na nuklearke smišljeno i svjesno izvedeni kao dio strategije ili su jednostavno slučajna posljedica taktike na terenu.

Za očekivati je da Zapad stoga neće imati dovoljno ozbiljnog povoda odgovoriti velikom oružanom eskalacijom. Kada bi ruske snage krenule s napadom na neku zemlju koja je članica Europske unije i NATO-a, poput Estonije ili Litve, to bi zahtijevalo vrlo ozbiljan odgovor NATO-a, no on se neće dogoditi zbog napada na nuklearke u Ukrajini.

Zapadne zemlje također ne mogu biti sigurne da napad na neku ukrajinsku nuklearnu elektranu nije započeo greškom ili da ga nisu naredili niži zapovjednici. Putin bi u takvom slučaju mogao jednostavno dopustiti da se napad nastavi jer se situacija razvija u njegovu korist.

Tu Putinu, koji je vjerojatno potpuno odustao od toga da se dopadne stanovnicima zapadnih zemalja, odnosno da u njima bude pobjednik u propagandnom ratu, u prilog može ići čak i uzbuna koju su oko napada na nuklearke podigli ukrajinski čelnici. Naime, on može računati da zapadnjački čelnici i stručnjaci za nuklearnu sigurnost znaju da ukrajinski čelnici pretjeruju u naglašavanju ugroze koju predstavljaju napadi na nuklearke.

Prizma sokola i golubice

Za očekivati je da Ukrajinci žele mobilizirati Zapad upozorenjima da napadi na ukrajinske nuklearke nisu samo napadi na sigurnost Ukrajinaca već i svih Europljana. Takvim porukama oni uspijevaju izazvati strah u europskoj javnosti, što Putinu može dobro doći kao mjera odvraćanja od ozbiljnijeg angažiranja Zapada u ratu. Primjerice, Putin može računati s time da će zapadne zemlje biti više strah podržati akcije kao što su potpuna zabrana letova nad Ukrajinom, stavljanje poljskih MiG-ova na raspolaganje Ukrajini ili dopuštanje ukrajinskim pilotima da slijeću u zemlje članice NATO-a ako pokaže da je sukob u Ukrajini blizu ruba eskalacije u nuklearni.

Pribičević kaže da je zanimljivo da Putin gađanjem nuklearki može proizvesti skoro pa isti efekt kao i prijetnjom uzajamnim zajamčenim uništenjem jer, u slučaju radioaktivnog zagađenja, neće onečistiti samo zemlje EU već i Rusiju.

"Ono što trenutno vidimo u igri između Rusije, Ukrajine i NATO-a najbolje se može ocrtati kroz prizmu sokola i golubice koja se koristi u teoriji igara i modeliranju ponašanja životinja u ekologiji. Sokol je agresivan igrač koji se uvijek želi boriti i, nađu li se dva sokola, uvijek će se dogoditi borba u kojoj jedan dobiva sve dobrobiti, a drugi samo trošak borbe.

S druge strane, golubice uvijek bježe od borbe. Kada se dvije golubice susretnu, one dijele dobrobiti, a nemaju nikakvih troškova bivanja golubicama. U slučaju da je dobrobit uključivanja u borbu veća od troška borbe, evolucijski stabilna strategija jest biti sokol, odnosno u takvim slučajevima sokolovi uvijek pobjeđuju. Ako to primijenimo na invaziju u Ukrajini i gađanje nuklearki, sasvim je jasno da Rusija igra strategiju sokola, posebice ako su Rusi računali da će im koristi od gađanja nuklearki biti veće od troškova jer oštetiti reaktor nije toliko jednostavno koliko se čini pa je vjerojatnost zagađenja za Rusiju malena.

Ukrajina pak igra strategiju golubice zato jer stalno prenaglašava prijetnju kako bi u borbu pozvala drugog sokola - NATO. Njima se ne isplati igrati strategiju sokola pa primjerice gađati vlastite nuklearke jer je za njih potencijalni trošak gađanja nuklearki veći od koristi koje bi imali da na isti način prijete zagađenjem kao Rusija.

Osim što bi potencijalno zagađenje izravnije pogodilo njih nego Ruse, tu je i reputacijski trošak u kojem bi izgubili suosjećanje građana drugih zemalja koje posljedično utječe i na ponašanje europskih političara i mjere koje poduzimaju protiv Rusije", objasnila je Pribičević.

Strategija sove

Koju strategiju onda igraju zemlje NATO-a?

Pribičević kaže da postoji i treća strategija koju je moguće igrati, a to je strategija sove.

"Sova je mudra i nastoji smanjiti rizike, i to tako da djeluje na način da onemogući da stvar izmakne kontroli. Upravo zato Međunarodna agencija za nuklearnu energiju (IAEA) ima motiva objektivno izvještavati o stanju reaktora u Ukrajini kako bi spriječila da se NATO igrom slučaja uključi u sukob u Ukrajini, što bi značilo potencijalnu eskalaciju rata u nuklearni.

Međutim, nije ni NATO bez municije po pitanju prijetnji jer se sova lako može pretvoriti u sokola i uključiti u rat, a to se može signalizirati promjenom retorike IAEA-e iz neutralne u zabrinutu. To je, doduše, malo vjerojatno jer je glavna preokupacija sova deeskalacija i smanjenje vjerojatnosti da do sukoba dođe slučajno, što Rusiji odgovara.

Jedini način da se sokolima otupi oštrica kojom prijete jest da primjerice IAEA pošalje svoje stručnjake da nadgledaju reaktore u Ukrajini, ako je to uopće moguće, što bi s jedne strane smanjilo informacijski šum, a s druge Rusiju učinilo manje sklonom gađati nuklearne elektrane", zaključuje Pribičević.