NOVINAR Gary Rivlin je 2007. za New York Times napisao veliki članak o vrlo uspješnim ljudima u Silicijskoj dolini. Jedan od njih, Hal Steger, živio je tada sa svojom suprugom u kući vrijednoj milijun dolara koja gleda na Tihi ocean.

Njih dvoje je zajedno bilo "teško" 3,5 milijuna dolara. Uz pametno ulaganje kojim bi povećavali svoje bogatstvo za 5% godišnje, Steger i njegova supruga mogli su lagodno živjeti do kraja života. Umjesto toga, Steger je i dalje radio 12 sati na dan, uz dodatnih 10 sati preko vikenda. 

"Znam da će se ljudi koji gledaju na to izvana pitati zašto netko poput mene radi toliko puno. Ali nekoliko milijuna ne vrijede koliko su nekad vrijedili", komentirao je tada 51-godišnji Steger.

"Silicijska dolina puna je onih koje se može nazvati milijunašima iz radničke klase, šljakera poput gospodina Stegera koji, na vlastito iznenađenje, i dalje rade naporno kao i ranije, iako su među rijetkim sretnicima. No mnogi takvi uspješni i ambiciozni pripadnici digitalne elite i dalje ne misle o sebi kao posebno sretnima, djelomično zato što su okruženi ljudima s još više bogatstva - često puno više", pisao je tada novinar Rivlin. 

Milijunaši koji misle da su gotovo siromašni

Nakon što je intervjuirao nekoliko takvih menadžera, zaključio je da oni s nekoliko milijuna dolara često vide svoje bogatstvo kao sitno, "odraz njihovog skromnog statusa u novom Pozlaćenom dobu (kako se često naziva doba znatnog ekonomskog rasta, bogaćenja, ali i ekstremne nejednakosti u SAD-u od 1870. do 1900.), u kojem su stotine tisuća ljudi prikupile mnogo veće bogatstvo. 

"Svi ovdje gledaju ljude iznad sebe. Ovdje ste nitko s 10 milijuna dolara. Ako ste nitko s 10 milijuna dolara, koliko košta da budete netko?" komentirao je tada novinaru New York Timesa i Gary Kremen, osnivač stranice za sparivanje Match.com koji je tada vrijedio oko 10 milijuna dolara. 

"Možda mislite 'tko jebe te tipove i njihove privatne avione', ali oni su već sjebani", piše Christopher Ryan u svojoj knjizi Civilizirani do smrti: Cijena progresa, čiji isječak je objavljen u portalu Wired. Radili su naporno da bi došli tu gdje jesu, među 0,001% najbogatijih ljudi koji su ikad živjeli, ali i dalje nisu ni blizu pozicije na kojoj misle da bi trebali biti. A ako ne promijene način na koji gledaju na svoju situaciju, nikad ni neće doseći taj iluzorni cilj.

"Sindrom bogatog šupka"

No što ako se bogataši ne rađaju kao kreteni, već to postaju u procesu bogaćenja, pita se ovaj autor. Što ako "sindrom bogatog šupka" nije posljedica odrastanja uz ozlojeđene dadilje, previše treniranja jedrenja i predoziranja kavijarom, nego osjećaja razočaranja koji proizlazi iz toga da si bogat, a i dalje se osjećaš neostvareno? Što ako je ideja da oni s najviše novca pobjeđuju u životu samo druga strana prevare čije smo svi žrtve?

Španjolska riječ "aislar" znači u isto vrijeme "izolirati" i "ograditi se", a upravo je to najčešća posljedica bogaćenja, smatra Ryan. Što su ljudi bogatiji, rade to sve više: od uobičajenih stvari poput automobila kako se ne bismo morali voziti autobusom ili tramvajem, preko kuće ograđene zidom umjesto stana u zgradi punoj bučnih susjeda do hotela umjesto jeftinih hostela. Izoliraju se od rizika, buke, neugodnosti, ali u isto vrijeme i od nasumičnih susreta i interakcija sa strancima, svježeg zraka, nepoznate glazbe ili smijeha.

A istraživači koji se bave srećom redovito zaključuju da je faktor koji najbolje predviđa sreću osjećaj pripadanja i ukorijenjenosti u zajednici. 1920-ih samo 5% Amerikanaca živjelo je samo. Danas je samaca više od 25%, što je najviši postotak ikad. U isto vrijeme, konzumacija antidepresiva skočila je više od 400% u posljednjih 20 godina, a ovisnost o opioidima, bilo legalnima poput oksikodona ili ilegalnima poput heroina, poprimila je razmjere epidemije u ovoj zemlji. Korelacija ne dokazuje kauzaciju, napominje Ryan, ali ovi trendovi očito su povezani. 

Ne moramo biti bogati da bismo bili bešćutni prema siromašnijima od sebe

No nije potrebno biti posebno bogat da bismo postali bezosjećajni prema siromašnima koji nas okružuju. Ryan to ilustrira vlastitim odnosom prema beskućnicima i prosjacima s kojima se susreće na ulici. U New Yorku, gdje živi, mogao je racionalizirati svoje ignoriranje prosjaka uvjeravajući se da će ionako potrošiti novce na alkohol ili drogu. Na putovanju u Indiji, međutim, nije imao takvu izliku: pored njegovog stola u restoranu skupljale su se grupe izgladnjele djece koje su se nadale ostacima njegovog obroka. Ipak, i prema njima je s vremenom naučio biti ravnodušan, rezignirano zaključujući da ih ne može nahraniti sve i da uvijek ima još gladnih. I sam je, kaže, podlegao "sindromu bogatog šupka".

Istraživanje koje su proveli Stéphane Côté i kolege s University of Toronto potvrdilo je da su bogati manje velikodušni od siromašnih, ali da tu škrtost ne izaziva samo bogatstvo, već socijalna distanca koju izaziva razlika u bogatstvu. "Pojedinci s visokim prihodima manje su velikodušni samo ako žive u području s visokom nejednakošću ili kad im je nejednakost u eksperimentu predstavljena kao relativno visoka", zaključio je Côté.

Nasuprot tome, kad je nejednakost bila niska, bogati su bili velikodušni kao i ostali. Ovo je potvrda uzorka koji i sami intuitivno shvaćamo: ako osoba kojoj treba pomoć nije toliko drukčija od nas, vjerojatno ćemo joj pomoći. Ali ako se čini previše udaljenom od nas - ekonomski, kulturno, etnički - manje je vjerojatno da ćemo joj pomoći. 

Velikodušnost prema drugima nam je urođena 

A budući da su ljudi prije osvita poljoprivrede i civilizacije ustrojene na hijerarhiji živjeli u egalitarnim plemenskim zajednicama većinu povijesti vrste, ta ravnodušnost prema onima koji su ispod nas na društvenoj ljestvici, primjerice, gladnoj djeci koja prose u restoranu u kojem jedemo, nije nam urođena, smatra Ryan, Ustvari, potreban je popriličan psihološki napor da bi se ignorirao unutarnji impuls za pravednošću i solidarnošću - i taj glas utišavamo pod cijenu vlastite mentalne dobrobiti.

Da nam je altruizam urođen, potvrdili su i neuroznanstvenici Jorge Moll, Jordan Grafman i Frank Krueger iz National Institute of Neurological Disorders and Stroke, koji su pomoću funkcionalne magnetske rezonance (fMRI) demonstrirali neurološke mehanizme iza odluke o donacijama za bolesnu djecu koje su donosila predškolska djeca. Kod one djece koja su donirala, vagusni tonus, kojim istraživači mjere osjećaj sigurnosti i smirenosti, bio je mnogo viši nego kod one koja nisu. 

"Mogli bismo biti neurološki predodređeni od malih nogu da dobivamo osjećaj sigurnosti pružanjem brige za druge", zaključio je glavni istraživač Jonas Miller. Ipak, istraživači su također zaključili da društvene sugestije također utječu na našu velikodušnost, jer su djeca iz bogatijih obitelji manje donirala nego ona iz siromašnijih. 

Vozači skupih automobila bezobzirniji od drugih

Psiholozi Dacher Keltner i Paul Piff također su pratili ponašanje vozača na raskrižjima i zaključili da su oni u skupim automobilima četiri puta češće oduzimali prednost drugim vozačima od onih u skromnijim automobilima. A dok su svi vozači iz potonje kategorije čekali dok je pješak prelazio zebru, 46,2% vozača skupih auta produžilo bi ispred pješaka - čak i kad bi s njima uspostavili kontakt očima.

Istraživači iz New York State Psychiatric Institute anketirali su 43 tisuće ljudi i utvrdili da bogatiji ustvari mnogo češće kradu robu iz trgovine nego siromašniji. A koalicija neprofitnih organizacija nazvana Independent Sector utvrdila je da ljudi s prihodima ispod 25 tisuća dolara godišnje doniraju iznad 4% svojih prihoda u prosjeku, dok oni s više od 150 tisuća dolara godišnjih prihoda doniraju u prosjeku samo 2,7% prihoda, iako na temelju toga mogu dobiti porezne olakšice.

Psiholozi s Yale University, Michael Krauss i kolege zaključili su pak u svom istraživanju da su bogatiji ljudi manje sposobni čitati emocije na licima drugih ljudi nego siromašniji. Neuroznanstvenica Keely Muscatell sa sveučilišta UCLA otkrila je pak da mozak bogatijih ljudi pokazuje manje aktivnosti od mozga siromašnijih ljudi kad gledaju fotografije djece s rakom. 

Bogati se nauče ignorirati tuđu patnju

Sve ovo sugerira da se bogati ljudi psihološki prilagođavaju kako bi izbjegli emocionalnu nelagodu povezanu s ekstremnom nejednakošću. Drugim riječima, smatra Ryan, bogati ljudi iz spomenutog istraživanja naučili su ne reagirati emotivno na fotografije bolesne djece i slične primjere ljudske patnje, baš kao što je on naučio ignorirati gladnu djecu na putovanju po Indiji.

No takva erozija empatije na kraju nanosi štetu i bogatima - dovodi do društvene izolacije, što je pak povezano sa zdravstvenim rizicima, uključujući depresiju, demenciju, bolesti srca i moždani udar.

Možda je upravo svijest o lošoj strani bogatstva razlog zašto su neki milijarderi, kao što su Bill Gates, Warren Buffet i Chuck Feeney, odlučili da će donirati većinu svog bogatstva prije nego umru. Buffet je objasnio da će njegova djeca naslijediti "dovoljno da rade bilo što, ali ne dovoljno da ne rade ništa". 

Ipak, Paul Piff zaključio je u još jednom eksperimentu da "ove razlike u empatiji nisu urođene ili kategoričke, već na njih mogu utjecati lagane promjene u vrijednostima te mali poticaji sućuti i empatije". Desetljeća neoliberalne mantre "pohlepa je dobra" pokušalo je eliminirati sram koji proizlazi iz ekstremne nejednakosti. Ipak, taj sram teško je izbrisati jer proizlazi iz dubokih urođenih vrijednosti. U isto vrijeme, uvjerava nas se da ćemo steći satisfakciju i sreću ako pobijedimo u "igri novca", ali 300 tisuća godina iskustva naših predaka sugerira da nije tako, zaključuje Ryan.