Foto: Index, Hina

ŽIVOT je drama na rubu apsurda koju ne bi zajednički osmislila ironična gunđala poput Boga osobno, Ionescoa i Woodyja Allena. Evo i zašto.

Odvažio sam se s prijateljima zaputiti na Risnjak kako bi odahnuli od hrvatske svakodnevice. Stavili smo muškost na test snage i obnovili uspomene na dane ponosa i slave. Već u samom podnožju planine bilo je jasno da nas čeka težak uspon, pet sati smo se probijali kroz duboku snježnu prtinu i nadomak Medvjeđih vrata napustila me snaga, zrak, a zatim i srce. Poručilo mi je “fuck off pussy” i samo sam prešao na drugu stranu.

Prijatelji su me povratili u život pametnim postupcima, požrtvovnošću i ključnim potezom: potražili su signal i nazvali Gorsku službu spašavanja iz Rijeke. Ljudine koji na volonterskoj bazi spašavaju živote u nemogućim uvjetima i nikad od države nisu dobili sustavnu pomoć za svoju plemenitost, pokrenuli su sustav. Teškom mukom probili su se pod punom spasiteljskom opremom kroz susnježicu i snježne zapuhe i na motornim sanjkama me dopremili do Donjeg Jelenja. Od patnji umirućeg Werthera ispod sivog neba, kroz smrznutu šumu, u roku od sat vremena dokopao sam se topline hitnog bolničkog trakta, a u njemu sam doživio onaj tip prosvijetljenja koje se najčešće rađa temeljem bolnog iskustva na vlastitoj koži.

Problemi zdravstva nisu kadrovi nego sustav

S napola otvorenim očima promatrao sam te mlade i sposobne ljude kako rješavaju spontane pobačaje, kljenuti srca, izljeve krvi u mozak i otvorene rane svih vrsta. U jednom trenutku, sve je utihnulo i svi su bili zbrinuti.

No, tada u oči upada ozbiljan problem, koji već godinama opterećuje zdravstvo. Sustav ne može upiti kritičnu masu bolesnih, pogoni se motorom Golfa dvojke. Problem zdravstva nisu kadrovi nego logistika sustava.

Nedostaje dijagnostičke opreme, kreveta, lijekova nove generacije, životnog prostora... štedi se na svemu. Sustav se napreže do točke pucanja po svim šavovima, ali ne možeš na jednom RTG-u ili CT-u istovremeno obaviti pregled dvadeset pacijenata. Nećeš umrijeti od bolesti, ali od čekanja će ti se sigurno smračiti pred očima. Nije imalo više smisla ostajati, učinili su što su mogli. Zahvalio sam im na trudu i zatražio otpust na osobnu odgovornost, pa otišao doma pojesti pijat pileće juhe i pokriti se dekom preko glave.

Ironija je da ćeš prije umrijeti u državnoj bolnici nego li na tisuću metara nadmorske visine.

Češnjak i kobasica kao univerzalni lijek

Ujutro kreće nova avantura: pronaći bolničku ustanovu i liječnika u državnom zdravstvu koji će mi pomoći ozdraviti.

Počinje zvanje poznanika, aktiviranje starih usluga, stvaranje novih dugova, beskonačno slušanje pametnih i glupih savjeta. O tome se ne priča, posve normalno, svi želimo proživjeti barem još malo, pokoji dernek, vidjeti prvog unuka i pri tome ne pitamo za cijenu. Nisi lud da se zamjeriš kirurgu. I tu se otvara taj zlokoban prostor protekcionizma i mogućih koruptivnih radnji. Pet tisuća eura za deset godina života? Plaćam.

O tome je u izvrsnoj knjizi “Ljudožder vegeterijanac” pisao autor Ivo Balenović koji je i sam završio na optuženičkoj klupi jer se hijerarhijski sustav medicinske skrbi u jednom trenutku skršio.

Na žalost, Hrvati svojim usvojenim navikama uopće ne pomažu. U bolnice dolazimo pretili, začepljenih žila, u terminalnim fazama bolesti i bez ikakvog znanja o prevenciji. Hrvatima je za sve lijek češnjak i sušena kobasica. No, ozbiljni bolesnici i tisuću puta reorganizirani zdravstveni sustav koji ne može dvadeset godina smanjiti liste čekanja, žive u nakaznoj prirodnoj simbiozi koju može razdvojiti samo smrt ili odlazak privatnom sektoru.

Jebiga, ne umire mi se jer u državnoj bolnici nemaju dovoljno fiziološke otopine.

Privatni zdravstveni sektor kao space shuttle

Prije nego li objasnim zašto je suluda ideja o stalnom krpanju proračuna zdravstvu bez razvojne vizije, samo riječ dvije o privatnom zdravstvenom sektoru koji je svugdje u svijetu legitimna alternativa državnoj medicinskoj srbi. Dobro je da postoji profitabilna sprega privatnog kapitala, izvrsnih osobnih primanja koja privlače najbolje liječnike i medicinsko osoblje, osiguravatelja i farmaceutske industrije, jer luči izvrsne rezultate. Recimo, svaka hrvatska privatna klinika u odnosu na državnu bolnicu izgleda kao space shuttle u odnosu na trokolicu. Poluhotelski smještaj, jasan raspored pretraga, liječnici i medicinsko osoblje rade u ugodnoj atmosferi, prema pacijentima se odnose s pažnjom i što je najbitnije, kad te otpuste znaš na čemu si sa zdravljem.

Nema šamaranja pilića, “čekajte red” i “liječnika danas nema” nakon što ste pet sati prostajali u hladnom hodniku na hematološkom odjelu.

No, on nije za obične smrtnike s osnovnim zdravstvenim osiguranjem. Ukoliko želite dopunsko osiguranje, morate dobro paziti što sve pokriva i u kojim klinikama. Ne dala vam priroda kroničnu i tešku bolest, svu osobnu ušteđevinu ćete istopiti za par mjeseci ukoliko niste Andrej Plenković ili Ivica Todorić, odnosno manje od 20% korisnika koji trenutno u Hrvatskoj imaju financijske mogućnosti uživati pune privatne zdravstvene usluge.

Svi ostali u KBC po kratkom postupku.

Čiča Milan i zemlja blagostanja

I zato treba ulagati u zdravstveni sustav po modelima koji odavno funkcioniraju u svijetu: spregom znanstvenih institucija, ulaganjem u istraživanje i razvoj, pametnim specijalizacijama, osnivanjem državnih i privatnih zaklada, stvaranjem povoljnih uvjeta za privatno ulaganje u zdravstvo... Zašto se jedan od hrvatskih tajkuna ne bi pretvorio u mecenu i obnovio krilo zagrebačke bolnice u Dubravi za dječju onkologiju? Na žalost, ni politika ni javnost ne razumiju taj pristup.

Postoji li netko tko može od preostale nacionalne imovine osoviti takav zdravstveni sustav na noge? Aktualni ministar Milan Kujundžić na glasu je kao dobar stručnjak i čovjek upućen u probleme zdravstvenog sustava. No, prati ga reputacija nedostatka jasne vizije razvoja i političke snage da se provede. On je odani vojnik HDZ-a, blagi čiča koji će privremeno zakrpati rupe, dovoljno pametan i iskusan da zna kako cupkati na tankoj liniji nezamjeranja.

Veli tako Kujundžić da “Hrvati ulažu 760 eura per capita u zdravstvo, u Europi ti iznosi se kreću od tri do pet tisuća eura, mi smo siromašna zemlja da bi nam bilo bolje.” Daje pitanja i zamračuje odgovor. A onda grune, parafraziram: “Hrvatsko zdravstvo ima problema, ali i zdravstveni sustav kojeg mogu sanjati mnogo bogatije zemlje od nas”.

Čiča Milan i predsjedničin pisac govora “o zemlji blagostanja” očito piju istu terapiju koja trese, lupa, udara.

Birokratsko nasilje nad bolesnicima, ali i liječničkim kadrovima

Periodički primjenjujemo različite oblike birokratskog nasilja nad bolesnicima, ali i zdravstvenim sustavom. Liječnice/ke primarne zdravstvene zaštite pretvorili su u pisare uputnica, dođe ti neugodno tlačiti ženu svojim problemima jer vidiš da joj očiju ispadaju iz duplji nakon 357 pacijenta u osmosatnoj smjeni. Stalno im dodaju nove namete i naputke, a neki od njih to kompenziraju unosnim ugovorima s farmaceutskim tvrtkama koje prodaju generičke lijekove.

Gdje ste vi u toj priči? Nigdje. I dalje ste bolesni, iako pozorno čitate uputstvo o korištenju lijeka koji ima više nuspojava od ebole i ne možete ga pronaći na Googleu. A kad vas konačno naruče na dijagnostički pregled, ne možete vjerovati kad vidite godinu u kojoj ste naručeni. Naravno da ću zaboraviti na taj pregled, ukoliko uopće budem živ, jer mrtvi se ne sjećaju baš najbolje.

Whatever, recimo da su vas napokon primili na pregled. Gledate kukavno u primarijusa, čovjek propiše terapiju za koju misli da vam treba i pošalje vas nazad osobnoj liječnici jer, ako se ne koprcate u smrtnim mukama, zaboravite na bolnički smještaj, praćenje stanja, sekundarne pretrage... Check in, check out, dr. Housa i čudesna izlječenja. Nula bodova, dobit ćete upravo onoliko pažnje koliko država posvećuje zdravstvu.

I naravno, onda se popnete na tavan, skinete kolut češnjaka i red kobasica, pa tako zatvorite krug državne medicinske skrbi. U grudima probada, ali bar znate da ste još živi.

Država baca prvu i zadnju lopatu na vas

Nacija smo u izumiranju, nema šanse da sačuvamo genetsku supstancu. Ne znam, možda je bolje da isparimo, ali koliko sam ja shvatio hrvatsku državotvornu politiku, žestoko se za zalažu za baby boom, samo što im je problem naći novac za realizaciju ideju jer, eto, časna starina Todorić je u poslovnim problemima, a i treba vojsku služiti.

Jedva zamislivi paceri, braća Ajeto za njih su nuklearni fizičari.

Ironija cijele priče da država baca prvu i zadnju lopatu zemlje na vas. Pomanjkanjem razvojne vizije zdravstva i kontinuiranim neulaganjem u dijagnostiku, opremu, kadrove i ugodniju radnu amtosferu, kopaju vam raku brzinom buldožera.

Dovoljno je vidjeti što samo rade specijalizantima koje nasilno žele zadržati u sredinama gdje svaku noć zeko zaziva majku. Pokušavaju zadržati novu generaciju liječnika u odlasku pravnim ucjenama, iako ih nije financirala država nego jedinice lokalne samouprave, umjesto da ih potaknu da ostanu. Neću niti spominjati kako su uništili Imunološki zavod, kako bolnički palijativni odjeli jedva postoje, dopuštaju ismijavanje liječničke etike s prizivom savjesti na pobačaj, kako im je trebao medijski skandal da u zakon uvrste termin “medicinski brat”...

I sve to garniraju gubitkom od četiri milijarde kuna.

Dajte da živimo

Sve u svemu, zdravstveni sustav počiva na ljudima koji srčano pokušavaju spasiti što više ljudskih života u teškim uvjetima i krhkoj organizaciji bolnica čiji ravnatelji svakodnevno trpe strašan pritisak jer ih je mahom politika postavila. Ljudi ne smiju umirati od lako izlječivih bolesti, žene ne smiju činiti pobačaje u bolničkom toaletu, nedopustivo je da država reagira tek kad tristo posto poraste smrtnost beba, kao nedavno u Splitu.

Dajte da živimo i uložite naš novac s kojim raspolažete u jedini sustav koji nam garantira zdravlje. Smanjite kvalitativne razlike u korist državnog zdravstva, a da pritom dopustite privatnom sektoru normalan tržišni razvoj. Proračunski manjak namaknite među sobom i svojim političkim sponzorima, obećanih sredstava iz europskih fondova… ma, boli nas dupe kako ćete to učiniti.

Jer da izvrnemo ministarske džepove na jednoj sjednici Vlade, našli bi više novca nego li što ga prosječan Hrvat vidi za života. I dopunsko osiguranje za Švicarsku.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.