PRAŠKO proljeće bio je politički i društveni reformni pokret u Čehoslovačkoj 1968. godine, koji je predstavljao najambiciozniji pokušaj liberalizacije socijalizma unutar istočnog bloka tijekom Hladnog rata. Trajalo je svega nekoliko mjeseci, ali je ostavilo dubok trag u europskoj povijesti i kolektivnom sjećanju.

Za formalni početak Praškog proljeća smatra se 5. siječnja 1968. godine, kada je Alexander Dubček izabran za prvog tajnika Komunističke partije Čehoslovačke. Njegovo imenovanje označilo je jasan politički zaokret nakon godina rigidne vladavine i stagnacije te otvorilo prostor za reforme koje su ubrzo zahvatile cijelo društvo.

Socijalizam s ljudskim licem

Dubček i krug reformista zagovarali su koncept "socijalizma s ljudskim licem". Cilj nije bio rušenje socijalističkog sustava ni izlazak iz istočnog bloka, već njegovo preoblikovanje. Među ključnim promjenama bile su ukidanje cenzure, veća sloboda medija i javne rasprave, ograničavanje moći tajne policije, jačanje prava građana te djelomične gospodarske reforme koje su dopuštale elemente tržišta.

Uklanjanje cenzure u proljeće 1968. dovelo je do pravog procvata javnog života. Novine, radio i televizija počeli su otvoreno raspravljati o tabu-temama, kritizirati vlast i govoriti o ranijim zločinima režima. Intelektualci, studenti i radnici aktivno su sudjelovali u javnim raspravama, a Čehoslovačka je u kratkom razdoblju postala najliberalnija država socijalističkog svijeta.

Sovjetska reakcija i invazija

Takav razvoj događaja izazvao je ozbiljnu zabrinutost u Moskvi i drugim komunističkim prijestolnicama. Sovjetsko vodstvo, predvođeno Leonidom Brežnjevim, strahovalo je da bi čehoslovački primjer mogao potaknuti slične reforme u cijelom istočnom bloku i ugroziti jedinstvo socijalističkog sustava.

U noći s 20. na 21. kolovoza 1968. vojske Varšavskog pakta izvršile su invaziju na Čehoslovačku. Stotine tisuća vojnika i tisuće tenkova ušle su u zemlju, uključujući i Prag, čime je reformni proces nasilno prekinut.

Stanovništvo je odgovorilo masovnim, ali uglavnom nenasilnim otporom. Građani su blokirali ceste, uklanjali prometne znakove kako bi zbunili okupacijske snage i pokušavali razgovorom uvjeriti vojnike da se povuku. Unatoč tome, vojna nadmoć bila je presudna. Dubček je uhićen i odveden u Moskvu, gdje je pod pritiskom bio prisiljen odustati od reformi.

Nasljeđe Praškog proljeća

Nakon sloma Praškog proljeća uslijedilo je razdoblje tzv. "normalizacije", obilježeno političkim čistkama, povratkom cenzure i dugotrajnim gušenjem svakog oblika otpora. Ipak, ideje iz 1968. nisu nestale. One su nadahnule kasnije disidentske pokrete i postale važan temelj događaja koji su doveli do pada komunističkog režima 1989. godine.

Praško proljeće danas se smatra jednim od ključnih trenutaka europske povijesti 20. stoljeća - kratkim, ali snažnim pokušajem da se autoritarni sustav reformira iznutra i da se sloboda izbori bez nasilja.