"Srećno u Americi", tako je glasio natpis na vlaku kojim je 1985. godine prvih 220 primjeraka Yuga iz kragujevačke tvornice Zastava krenulo na svoj čuveni pohod u Ameriku. Doduše, nakon svečanog ispraćaja, vlak je navodno vraćen u tvornicu kako bi se ispravili još neki nedostaci, što se može protumačiti i kao loš signal za ono što će se u sljedećih nekoliko godina događati s Yugomanijom u Americi.
Prvotno oduševljenje i komercijalni uspjeh, jer ova "ljepotica za džabe" (beauty for peanuts), kako su je nazivali, isprva se prodavala kao alva, splasnuli su već nakon nekoliko godina i uslijedio je totalni blam. Pojavile su se ocjene kvalitete prema kojima je "bolje kupiti bilo koji polovni automobil nego novi Yugo", što je Yugo ubrzo pretvorilo u predmet sprdnje, a vicevi poput krilatice "Yugo, but you don’t go" nastajali su brže nego kod nas oni o Muji i Fati.
Vrhunac zajebancije na račun Yuga je scena iz filma "Umri muški 3" ("Die Hard with a Vengeance") u kojem Bruce Willis i Samuel L. Jackson pokušavaju od Yuga izvući ono najbolje, no ipak će se morati pomiriti s tim kako je "Yugo napravljen da bude ekonomičan, a ne brz". Ta je scena zacementirala njegovu reputaciju najgoreg automobila u američkoj povijesti, a te se etikete do danas nije uspio riješiti.
Misterij Yuga i Jugoslavije
Ta neobična priča o usponu i padu jednog malog i kod nas krajem osamdesetih popularnog automobila zainteresirala je filmaša mlađe generacije Filipa Grujića i njegovog koredatelja Aleksu Borkovića da pokušaju shvatiti što je zapravo sadržaj tog mita.
Na početku filma Grujić kaže kako ne zna ništa o Yugu, kako ga nikada nije vozio više od nekoliko kilometara, nikada se u njemu nije poljubio, niti posvađao. Kako i sam priznaje, za njega je "Yugo velika misterija", a isto vrijedi i za Jugoslaviju koju doživljava kao "fikciju, priču na kojoj je odrastao". Čini se kao pošten, clean start, koji neosporno ima svojih prednosti. Ali i mana.
Grujićev plan za priču o Yugu bio je da se u njemu preveze od istočne obale SAD-a, gdje je prvi put uvezen, sve do Los Angelesa, gdje je zahvaljujući spomenutom insertu iz "Umri muški 3" ušao u legendu. No, poskliznuo se već na prvom koraku kada netom servisiran crveni primjerak Yuga nije uspio proći američku birokraciju pa je autor filma posegnuo za planom B, odnosno nabavkom sličnog automobila u Americi.
Potraga za Yugom pretvorila se u avanturu, a kasnije će se pokazati kako ekipu okupljenu oko Grujića baš i nije pratila sreća. Uspjeli su kupiti jednog crnog Yuga koji je toliko dobro radio da se put do Los Angelesa produžio na gotovo dva mjeseca.
Film kombinira klasični reportažni pristup, u kojem autori intervjuiraju ljude koji su sudjelovali u uvozu Yuga u Ameriku (jedan od njih na pitanje je li projekt bio neuspjeh odgovara da je na njemu zaradio 20 milijuna dolara), kao i autora knjige o usponu i padu Yuga u Americi, s putopisnim dokumentarcem u kojem upoznajemo živopisne automehaničare, Yugo-entuzijaste ili amerikanizirane Jugiće, od kojih svatko ima neku svoju pretpotopnu priču o Yugu.
Svi kvarovi crnog Yuga
Tehničke probleme koje će im ovaj primjerak Yuga prirediti teško je i pobrojati: prvo će otići akumulator, uslijedit će poteškoće s pregrijavanjem motora, zatim će otkazati brojač kilometara, potom i brzinomjer, otpast će i neka ručka u kabini, svjetla od starta ne rade kako treba, prozor se ne može zatvoriti, što je zapravo dobro jer se vrata ne mogu otvoriti iznutra, već samo gurajući ruku kroz otvoreni prozor.
Vjerojatno je riječ o jednom od onih primjeraka u čijim se vratima, ako je vjerovati Yugo mitologiji, nalazila poruka "kakva meni plata, takva tebi vrata".
Kad auto počne ispuštati neobične zvukove i ponašati se svojeglavo, a kazaljka brzinomjera načisto poludi, film se nakratko pretvara u horor, ili "šok koridor", kako to komentira unezvjereni vozač. Problem s brzinomjerom su, međutim, riješili elegantno, nesvjesno parafrazirajući druga Staljina: "nema brzinomjera, nema problema" - jednostavno su ga iščupali.
No, to još nije sve, najveći kvarovi tek slijede, isprva samo s prebacivanjem u petu brzinu, zatim i u drugu, pa prvu, pa treću i četvrtu, no kako je ručica mjenjača ostala u rikvercu, Yugo je mogao makar ići unazad, što se čini nekako i simbolički ispravno.
Auto koji ide samo unazad
Srećom, film se događa ljeti pa glavni junaci nisu imali prilike shvatiti čemu zapravo služi grijač stražnjeg stakla. Zli jezici su, naime, tvrdili da je on tamo kako bi vam zimi ruke ostale ugrijane dok gurate auto.
Svemu usprkos, crni Yugo je na kraju ipak nekako doteturao do Los Angelesa i tako demantirao još jednu notornu krilaticu kako "Yugo ne traje dugo". Proslava je mogla započeti.
"Yugo ide u Ameriku" simpatičan je, pitak, duhovit i posve nepretenciozan doks kojemu nije na kraj pameti podmetati bilo kakvu ideologiju ili subverzivne ideje, no ipak ne uspijeva uvjerljivo opravdati razlog postojanja.
Problem filma je što zapravo ne zna što bi s tim mitom o Yugu započeo, odnosno što se autor od početka do kraja filma i nije daleko pomakao. Za razliku od velikog broja gledatelja, Grujić prema Yugu nema nikakav odnos, ni politički, ni osobni, a kamoli emotivni, kao što to primjerice ima Sejo Sexon u pjesmi "Jugo 45".
U njoj je u pet minuta sabijena čitava ljudska drama, sreća i tragedija, veselje i tuga, sazrijevanje i nostalgija, sve ono što ovom filmu zapravo nedostaje i što dva mjeseca vožnje u Yugu nije uspjelo promijeniti.
Pa kad u zaključku autor ustvrdi kako je krenuo "na put sa željom da sazna zašto je Yugo postao najgori auto u povijesti Amerike, a danas jedino što zna jest da je u najgorem automobilu bila najbolja zabava", to nekako djeluje kao dosjetka čijeg potencijala za širu metaforu ni sam nije svjestan. Između ostalog i stoga što je riječ o dosjetci lišenoj iole ozbiljnijeg sadržaja.
Film jednostavno ne uspijeva temu koja je nudila toliko toga - u prvom redu odnos generacije rođene nakon raspada Jugoslavije prema toj državi i njezinim simbolima - pretvoriti u išta više od još jednog simpatičnog road tripa.
Ocjena: 3,5/5