Oscarom nagrađeni filmovi, naročito oni namjenski snimljeni kako bi upecali ovu prestižnu statuu, nikad mi se nisu posebno sviđali. To je, naravno, moj stav, ali iz višegodišnjeg iskustva razmjene dojmova, mišljenja i preporuka s brojnim prijateljima, kako filmofilima, tako i onima za sedmu umjetnost tek usputno zainteresiranima, shvatio sam da su oni koji dijele tu odbojnost prema Akademijinim laureatima daleko brojniji od onih koji svoj filmski ukus vode baš prema njima.
Korpus preskočenih, nenagrađenih i ponajviše onih koje Akademija uopće nije ni vidjela ni uzimala u obzir oduvijek je bio daleko zanimljiviji. Dovoljno je proći povijesnu listu pobjednika i nominiranih, a onda je usporediti s prosječnom/općom listom filmova iz te godine i bit će jasno o čemu se govori. Uzmimo recimo 1989. – tada je Akademija odlučila da je Driving Miss Daisy najbolji film.
I super, sjećam se da sam ga i sam gledao kao dijete… I to je sve, više mu se nikad nisam vratio. S druge strane, te iste godine izašao je Indiana Jones and the Last Crusade, film koji, poput mnogih, obožavam i znam napamet. Drugi dio Smrtonosnog oružja i drugi dio Povratka u budućnost natjerali su nas da izližemo VHS trake od puštanja, dok je, recimo, u nešto drukčijem ključu jedan od najboljih filmova godine bio Crimes and Misdemeanors Woodyja Alena, a, eto, nije bio ni nominiran.
My Left Foot, Dead Poets Society i Born on Fourth of July također su bolji filmovi od pobjednika i našli su se u konkurenciji, ali su meni opet filmovi poput Abyssa ili Pet Cemeteryja bili više u fokusu i ostali dublje u srcu.
I tako bismo mogli nabrajati filmove iz svake godine. Naravno, ponekad se ono vrednije, makar iz američke produkcije, ipak nađe u izboru, ali, ponavljam, u većini slučajeva preostala hrpa krije daleko veći kultni potencijal i obično bude gledanija, voljenija i trajnija.
Je li tako i ove godine? Vjerojatno jest. Sa svoje strane to ne mogu reći sa sigurnošću jer još nisam pogledao baš sve važno što se u Americi i ostatku svijeta snimilo, ali već imam listu od nekoliko bisera koji su me se iz različitih razloga dojmili daleko više nego sve ono što se u noći 11. ožujka našlo u Akademijinom izboru.
Listu dijelim s vama.
Talk To Me - Danny i Michael Philippou
O ovom australskom biseru već smo pisali u okviru naše liste jesenskih prijedloga za prošlu godinu. Horor kao filmski žanr oduvijek je bio podcijenjen, targetiran od kvaziintelektualaca i festivalskih snobova kao trash, kao nešto što je samo po sebi manje vrijedno. Istodobno, horor je uvijek oko sebe, kako u doba svog buma sa slasherima i VHS-om, tako i sada u vrijeme podcasta, blogova i online razmjene, gradio posvećenu i odanu zajednicu makabrističkih sladokusaca. Sama činjenica da su snimili kvalitetan horor apsolvira braću Philippou od svih filmadžijskih grijehova.
Oni se sigurno nisu nadali Oscarima i Zlatnim palmama niti su za njima žudjeli. Priča o okultnom artefaktu, balzamiranoj šaci nepoznatog mrtvaca koja grupu mladih vodi u onostrano i omogućava komunikaciju s duhovima, napravili su očiti fanova za fanove. Crni humor, sumnja, sumanuta premisa, efektno izvedena režija - i ja sam kupljen. Dok sam ovo gledao, bio sam involviran, uronjen, ako sam grickao nokte i prste, bilo je to od uzbuđenja, a ne od želje da ih progrizem od muke kao dok me, recimo, Bradley Cooper gnjavio Bernsteinovim ljubavnim mukama u Maestru.
The Animal Kingdom - Thomas Cailley
Još jedan prošlogodišnji biser koji me zaintrigirao sinopsisom, a onda i definitivno kupio već prvim kadrovima trailera. Ne znam za ostale, ali ja obožavam kvalitetan tretman fantastičnih motiva u drugim kinematografijama osim američke. Tamo su maltene sve ovakve priče o ljudskoj transformaciji u nešto životinjsko ispričane tisuću puta i na sve raspoložive načine.
Bilo da je u pitanju trash tretman, kao u filmovima o vukodlacima ili Cronenbergovoj Muhi, bilo da je sama mutacija tema kao u X-men franšizi, da je ova premisa dobila svoju američku verziju, nekako znamo kako bi izgledala njena blockbuster, kako indie, a kako underground trash varijanta. Međutim, sam stilski tretman priče redatelja i scenarista Thomasa Cailleya daje nam istodobno i bizarnu ljepotu, ali i grozu i užas, te kreira specifičnu pomaknutu estetiku, koja me se daleko više dojmila od one koju je kreirao, primjerice, Yorgos Lanthimos u Ubogim stvorenjima.
S obzirom na to da se ovdje radi o francusko-belgijskoj koprodukciji, teško se mogao naći u izboru za Oscara, ali svejedno, prikazao nam je nešto zaista čudesno i vjerojatno ću ga zadržati kao vredniji dio filmskog izbora 2023.
Tvorac - Gareth Edwards
Tvorac bi se objektivno teško po kvaliteti mogao mjeriti s većinom ovogodišnjih oskarovskih laureata. Ali u ovom izboru nekako presuđuje srce, a ne razum jer i uz sve manjkavosti na koje smo već ukazali u našem pregledu, negdje u ovoj priči i u ovom futurističkom svijetu krije se "ono nešto".
To je vizualno izvanredan film i oni koji su ga gledali u kinu to sigurno mogu potvrditi. No iako podsjeća na neke veće i bolje verzije priče o sukobima strojeva i ljudi, idejno nije uspio istaknuti čvrstu poantu i donijeti originalni input u ovoj vječnoj priči.
Ipak, ako ga uspijemo gledati nevinim očima nekoga tko je sada u djetinjstvu i tko još nije gledao Matrix, Blade Runner, Terminator, Akiru ili Ghost in the Shell, možemo vidjeti i uživati u zametcima intrigantnih ideja i koncepata koje može posaditi u neke umove u razvoju.
Birth/Rebirth - Laura Moss
Ovo je odličan primjer nečega što je, po važećoj ideologiji "na liniji", naizgled idealno za Oscare, a u biti svjetlosnim godinama daleko od njihova sazviježđa.
Dakle, imamo redateljicu, ili u ovom slučaju nebinarnu osobu, tako da je politički korektno moramo oslovljavati trećim licem množine "oni" kako bismo poštovali rodno senzitivan jezik. Laura Moss sa svoje strane nije poštovala, pardon, nisu poštovali ni jebali živu senzitivnu silu sa svojim beskompromisnim horor-trilerom, koji je nedvosmisleno i u srži ženski i po formi i po sadržaju. 90% postave čine žene, tema je kronenbergovska – reprodukcija, tjelesnost, eksperimenti na živom organizmu koji se u osobnom medicinskom eksperimentu vraća iz smrti u život te predstavlja još jednu reimaginaciju čuvenog Frankensteina od Mary Shelley, doduše daleko intenzivniju nego Poor Things (koji već drugi put blatimo na ovoj listi ni krivog ni dužnog).
Uboga stvorenja su za hipstere, ovo je za suštinski uvrnutije kopače po mraku koji u sjenama uvijek bivaju bogatije nagrađeni za svoj trud i posvećenost. Ovo su dvije tvrde, odlične ženske uloge, meni daleko zanimljivije i jače nego većina već potrošenih holivudskih glumica koje iz godine u godinu defiliraju crvenim tepihom i keze se jedna drugoj. Marin Ireland i Judy Reyes ovdje barem izgledaju kao obične žene te su lakše za identifikaciju i automatski djeluju svježije u odnosu na sva ta potrošena lica, dok je ono što rade u paklenom umu Laure Moss sve samo ne obično.
Red Rooms aka Les chambres rouges - Pascal Plante
Termin crvenih soba jedan je od onih paklenih vjesnika našeg posrnulog doba – iako se radi o urbanoj legendi, svejedno insinuira postojanje daleko gorih manifestacija ljudske izopačenosti. Ljudskom izopačenošću i zlom bavi se možda i najintrigantniji (i najbolji?) unos na ovoj našoj listi.
Film kojem se nakon prvog gledanja mnogi neće vratiti, a oni koji hoće, sigurno će to činiti još mnogo puta kako bi otkrili što se sve krije u tim njegovim grimiznim odajama. A one su, kako legenda kaže - mjesta na kojima na dark webu u live streamu prenose direktno nečija kasapljenja, mučenja i umorstva.
Upravo je jedan navodni egzekutor ovakvog zločina Ludovic Chevalier (Maxwell McCabe Lokos) uhićen i izveden pred sud. Tijekom procesa, budući da se ne zna je li Ludovic zaista počinio djelo ili ne (počinitelj je imao masku), postaje predmet opsesije glavne junakinje Kelly Anne (Juliette Gariépy), koja kreće u potragu za izgubljenom snuff snimkom.
Ova tematizacija tamne strane interneta kao najbolje refleksije tamne strane čovjekova uma, koji se savršeno ogolio u ovo naše doba, izvedena je na genijalan i uvjerljiv način, daleko od nekih bijednih varijacija na temu viđenih u CSI inkarnacijama. Za mene bi svakako samo ta činjenica kandidirala ovaj film za sve moguće nagrade, ali avaj. Međutim, možda je ovako i bolje.
Gužva oko Oscara je prošla, njegove vedete, čast izuzecima, polako se gube iz fokusa postajući enciklopedijske fusnote, dok se iz slijepog kadra neglamurozne, trenutačnom slavom neovjenčane gomile polako počinje probijati sjaj bisera koje tek trebamo otkriti.