Dosadila su vam klasična putovanja asfaltiranim cestama, htjeli biste neposredni doživljaj prirode? Onda je cesta koju vidite na slici jedna od privlačnih mogućnosti. I njome se možete voziti jako puno - 7000 kilometara, od sjevera Norveške do juga Italije. Ovih sam dana isprobao tek djelić tog biciklističkog putovanja i dobio malo jasniji uvid kako to izgleda u stvarnosti.
Europske duge ceste
Ova široka i dosta ravna šumska staza službeno se zove E1 i dio je mreže od dvanaest takvih cesta diljem cijele Europe, koje praktički spajaju sve zamislive krajeve našeg kontinenta, vodeći čak do Istanbula. Od svih njih samo E12 prolazi kroz Hrvatsku, ona ide našim priobaljem od graničnog prijelaza Plovanija, pa sve do Dubrovnika. U drugom smjeru možete stići do španjolske Ceute. Nekoć je kod Kastva završavala i cesta E6, ali sada zbog granice između nas i Slovenije (i nepostojanja graničnog prijelaza na tom mjestu) njezina je krajnja točka Koper.
E1 ne prolazi blizu Hrvatske, najbliža nam je dionica kroz Italiju, a po dužini je treća (najduža je E4, punih 10 tisuća kilometara).
Nemam sada namjeru iznositi vam ono što i sami možete guglati, nego vam prepričati ono što sam iskusio.
Naizgled laganih 27 kilometara
Cesta E1 prolazi kroz Njemačku dužinom od zamašnih 1900 kilometara i priznajem da potajno maštam o tome da isprobam takvo putovanje od danske granice na sjeveru do Konstanza na jugu. Ipak, ovaj put sam bio realističan te sam odabrao kratku relaciju između gradića Montabaura i Nassaua. Dionica se zove Westerwald, po brdsko-šumovitom kraju kroz koji prolazi i koji mene jako podsjeća na naš Gorski kotar. Ima tu nekih 750 metara uspona, onda gotovo strmoglavih 890 metara spuštanja, ali ništa što već nisam vidio.
Mene prvi pogled na cestu nije impresionirao. Po Westerwaldu imate hrpu raznih stazica koje su puno uzbudljivije i prizorima zamamnije.
E1 je dojmljiva prije svega zbog svoje dužine. Načelno, radi se o dosta laganoj vožnji, može se dobro spojiti i sa sljedećom dionicom kroz planinski Taunus, sve do križanja s E3 cestom. Civilizacija vam je nadohvat ruke, ionako ćete morati prelaziti i asfaltirane ceste, pa ako vam što ustreba, svratite do nekog od uređenih gradića.
Neobična prepreka
I taman sam mislio kako se tu zapravo nema što ni pisati, kad sam nasred ceste naletio na ograđeni prostor. Izgleda kao da bi tko tu čuvao konje ili krave, ali od životinja ni traga ni glasa. Niti je tu što posađeno. Samo ograda, čvrsto zatvorena, koja vam priječi da prođete tih tridesetak metara ceste. Prizor me više podsjećao na srpske komedije nego na državu u kojoj nitko ne smije graditi ništa posred putova.
Morao sam ići oko ograde, a tu se ne može voziti, sve neravno i puno granja i panjeva. Na nekim mjestima morate uzeti bicikl u ruke i tad sam prvi put požalio što imam ovu svoju mrcinu od mauntića. Jedna mi se grana zabila u lanac, pa sam i to rješavao. Još sam i bio sretan da se sve nije završilo trganjem lanca, morao bih dobrano gurati bicikl do obližnjeg grada.
Na ivici odustajanja
Nastavio sam s mirnom vožnjom i onda opet naletio na prepreku: drvosječe su oborili neku veliku bukvu i ostavili je posred ceste. Nije prvi put da nailazim na tako nešto, drvosječama kao da nitko ništa ne može. Pokušao sam opet naći neki obilazak, našao neku stazicu koja me vodila samo dublje u šumu, pojma nemam gdje bih izašao.
Od bijesa sam ostavio bicikl na zemlji i nemoćno sjeo. Tog sam se dana već bio napedalirao do germanskog svetišta Malberg, gdje sam morao i gurati bajk uzbrdo. Potom sam se strmo uspinjao do TV tornja Köpel. Na E1 sam naivno skrenuo da se malo odmorim, jer je načelno puno laganija ruta. Već sam odlučio da se vratim natrag do obične ceste za Welschneudorf i konačno se vozim kao čovjek.
Opet, te prepreke imaju i neki svoj šarm, gotovo kao da se radi o ciklokros natjecanju, gdje malo vozite, malo gurate, malo nosite bicikl.
Nakon nešto prolivenih suza i nešto više izrečenih psovki, prenio sam nekako i bicikl i sebe preko te bukve. Ostatak puta bio je bez iznenađenja, ako ne računamo što mi je na jednom mjestu bicikl poskočio od udarca u rupu, pa mi je opet spao lanac.
Spremni za avanturu?
I koliko god da sam jadikovao zbog nevolja, znam da ću se uskoro zaputiti i onom dionicom prema Taunusu, barem do Schönborna i Idsteina, ako ne i do Frankfurta. Ima tu već jačih uspona, posebno na prvom odsjeku.
Ali ovaj put neću naivno očekivati mirnu vožnju. Ako su me već na ovoj kratkoj dionici dočekale stvari koje ne bih očekivao u Njemačkoj, jamačno toga ima i na drugim mjestima. Ako želite avanturu, duga cesta E1, kao i ostalih jedanaest, sigurno ih kriju pregršt za vas. Vi sami za sebe trebate ocijeniti jeste li spremni na takav poseban vid putovanja.
Pazite što vozite
Za početak, definitivno si nabavite ili ciklokros ili gravel, oni će vas bez problema voziti po ovom mahom makadamu, a bit će vam puno lakši za nošenje kad naletite na ogradu ili bukvu posred ceste.
Kao drugo, nemojte sebi postaviti neki nemogući cilj. Ni u svojim najboljim danima ne bih se usudio da probam proći cijelu E1. Nemam za to ni vremena, ni snage, ni novca. Ako vama nije problem da provedete neka dva i pol mjeseca tako što ćete svakodnevno prelaziti po 100 km šumskom cestom, onda isprobajte. Ali vi ste onda ionako profić kojemu ne trebaju moji savjeti.
I, naravno, uopće ne morate doći na E1, meni ona ruta E12 od Plovanije do Dubrovnika zvuči nenadmašno. Ne znam kakvo je tamo stanje, osim da takve prizore nećete naći nigdje u Njemačkoj.