Foto: Veseli Svet
INDEX u suradnji s YugoPapirom svakog ponedjeljka predstavlja najbolje iz prošlosti. Što se otad promijenilo, kako se nekad živjelo ili, ako ste nešto mlađi, kako su se zabavljali vaši roditelji, sve to možete doznati iz ovih tekstova.
Ovog tjedna odlučili smo se pozabaviti najvećom tajnom Jugoslavije - prostitucijom.
Svibanj 1971: Javna je tajna da je Zagreb jedan od gradova s najvećim brojem prostitutki u Jugoslaviji. Nešto više o organizaciji zagrebačke prostitucije, o kategorijama prostitutki, o mjestima gdje se pojedine kategorije okupljaju i o cijenama "za uslugu" čuli smo od dvadesetogodišnjeg Zlatka L., jednog od zagrebačkih makroa.
Zlatko nas je dočekao pred "Dubrovnikom" na Trgu Republike. Imao je uske hlače sa širokim manžetama, tamnoplavi sako i kaput šiven po mjeri od očigledno nekog uvoznog,najvjerojatnije talijanskog štofa. Kad nas je ugledao nasmiješio se i pružio ruku.
"Stigli ste, dečki! Provest ću vas malo kroz Zagreb i usput vam reći sve što vas zanima. Gdje hoćete da vas prvo odvedem?"
Možda u Esplanadu?
Odmahnuo je prezrivo rukom.
"Esplanada?! Ne, ne bih vam to savjetovao. Mnogo novca, a slab provod. Kad ima dosta gostiju, cijene su i po dvadeset do trideset tisuća lira, dvije stotine, pa čak i dvije stotine pedeset franaka! U dinarima 70-80 tisuća . Ali u sajmenim danima, za dinare se ne može ništa uraditi. Samo konvertibilna valuta".
A u "Ritzu"?
Ponovno odmahivanje rukom.
"'Ritz' je skoro isti kao i Esplanada. Cijene su neznatno niže. Materijal je dobar, ne kažem da nije, ali treba imati love. Bez nekoliko cenera (desetohiljadarki) ne vrijedi ni ulaziti".
Zašto su prostitutke u skupljim hotelima tako skupe?
Zlatko se nasmijao i podsmješljivo nas pogledao. Izvadio je iz pozlaćene tabakere jedan "Kent" i zapalio ronsonom.
"Zar zaista ne znate zašto? Konkurencija. Ne toliko konkurencija među prostitutkama, nego konkurencija među makroima. Osim toga, za "rad" u ekskluzivnim hotelima neophodno je pripremiti teren. Treba dobro stajati s konobarima, službenicima recepcije i ostalim osobljem.Naravno, to košta. Osim toga i makro uzima lavovski dio za zaštitu. Prostitutki na kraju najmanje ostaje iako ona ustvari najviše da. Ako hoćete, možemo otići do Esplanade pa razgovarajte s nekom od njih".
Dva puta tjedno na pregled
Pred Esplanadom gužva, kao i svaku večer. Zlatko ulazi unutra i uskoro se vraća s jednom djevojkom u mini-mini suknji. Lijepa, visoka crnka, lakirane kose. Zlatko je dovodi do automobila u kojem ih čekamo. To je Zlatkova "zastava 1300".
Kako ste počeli?
Nervozno je zapalila cigaretu, a zatim se okrenula ka nama na zadnjem sjedalu.
"Prvo i prvo ja nisam "vi", ja sam "ti". Nitko mi se nije obratio sa "vi" već dvije godine, od kad sam došla iz Sarajeva. Tamo sam završila zanat ali nisam htjela raditi za 70 000 starih dinara mjesečno. Došla sam u Zagreb".
Pogledala je kroz staklo na gužvu pred Esplanadom.
"Ovdje sam i počela. Pet do deset tisuća po jednom poslu. Zatim me je uhvatila policija. Dobila sam mjesec dana zatvora. Poslije toga sam nastavila. Kad su me "plavci" drugi put uhvatili, dobila sam deset dana, zatim su me upisali u registar i rekli mi da dva puta tjednomoram ići kod doktora na pregled, zbog opasnosti od zaraze. Onda sam upoznala Frankeca. On je poznavao pola Zagreba. Postao mi je prijatelj. Njemu sam davala skoro sav novac koji bih dobivala, a on me je zauzvrat "štitio" i nalazio mi povremeno bolje mušterije, one s dubljim džepovima, uglavnom iz inostranstva. Kad sam se posvađala sa Frankecom, Zlatko me je uzeo pod svoje. Ostalo znate i sami".
Ugasila je cigaretu u pepeljari, otvorila vrata i izašla van. Još jednom se okrenula prije nego što se umiješala u gužvu pred "Esplanadom".
"Idem, sada je najbolje vrijeme! Ćao!"
Najbolje su one za koje policija ne zna...
Zlatko je upalio motor. Krenuli smo dalje.
"Najviše ih ima ovakvih, sličnih njoj", počeo je i sam pričati, "samo, težak je to posao, dečki, kažem vam jer znam. Kad nema mušterija, nema što ni da se jede. Onda se ide s prvim koga sretnu na ulici i to za tisuću pa čak i petsto starih dinara ili za večeru. Većina njih su djevojke bez ikakvog zanimanja, zatim dolaze radnice, kvalificirane i nekvalificirane, onda kućne pomoćnice srednjoškolke i studentice, uglavnom one koje su došle iz unutrašnjosti. Počnu kad nemaju novca, misle "samo ću jednom ili dva puta" a najveći broj nikada ne prestane. Tako je to, dečki, kažem vam".
Razlikuju li se zagrebačke prostitutke po nekim kategorijama?
Zlatko je potvrdno klimao glavom.
"O da, pa naravno da se razlikuju. Ima ih nekoliko vrsta, zavisno od mjesta na kome "ordiniraju", fizičkog izgleda i od onoga što nude - samo sebe ili ljubav u stanu, autu ili na ulici, u parku ili nekoj kapiji. To su one najniže".
A koje su najviše?
Zlatko se samozadovoljno nasmijao.
"Staro je pravilo da su najbolje one prostitutke za koje policija ne zna. Gost ne želi nikakvu blamažu. A upravo takve su one koje su pod mojom zaštitom".
Izvadio je iz džepa svežanj fotografija i dodao nam ih.
"Pogledajte ovo. Sve su to lijepe, mlađe i zgodne djevojke. Uglavnom visokoobrazovane ili bar sa srednjom školom. Većina njih su udane žene. Možda ćete među njima prepoznati i žene nekih poznatih osoba - nogometaša, direktora, glumaca..."
Kako si ih upoznao?
"Mogao bih reći: profesionalna tajna - ali neću. Njihovi muževi su često odsutni, najčešće u inozemstvu. One su same a još su mlade i... željne, razumijete što hoću reći. Ja im priđem u određenom trenutku i obično sve bude u redu. Prvo od njih napravim svoje ljubavnice a kasnije... Njihove brojeve telefona samo ja imam, samo ja im zakazujem sastanke i ugovaram poslove. Jednostavno, garantiram diskreciju i to apsolutnu diskreciju a uzimam izvjesnu proviziju".
Koje su ostale kategorije prodavačica ljubavi u Zagrebu?
"Ovo su bile one izvan kategorije. Inače, prva kategorija su takozvane barske dame i animir dame - barske ljepotice, umjetnice, trećerazredne pjevačice, igračice i striptizete - sve su one veoma lijepe i zgodne, a osim toga i 'znaju svoj posao odlično'".
(Veseli svet, 1971.)