IMA JEDNA genijalna zabavno-humoristična emisija na HRT-u koju vodi stanoviti D.L. a nisam ja. D.L. voli sve što voli narod naš. Tu mislim na teme.
Tako da zadnje vrijeme u svom zabavno-humorističnom šou prodaje paranoju od EU-a te ostalih bjelosvjetskih zala koje prijete zatiranju svega i svačega što je naše.
Pa su tako trenutno aktualne D.L-ove teme šoping, Hrvatska na rasprodaju, Big Brother i tako dalje i tome slično. Jer, jebiga, narod naš ima ogromnu potrebu da se nečeg boji.
Emisija se sastoji od toga da D.L. okupi hrpu gostiju, posjeda ih na lijevu i desnu stranu i pusti da se prepiru dok on govori "Sad vi. Sad vi."
I tako se u njegovoj emisiju prepiru ti koji sjede lijevo i ti koji sjede desno, a nekad se i slože. Tako su se nedavno složili oko toga da te u novom vrlom svijetu nema ako nisi na televiziji.
Istraživanja koja nemaju veze s D.L-om ali imaju s ostatkom svijeta kažu da reklame, u TV-programu, zauzimaju sve više i više prostora.
Ako sad zbrojimo taj prvi zaključak s ovom drugom činjenicom, ispada da za koju godinu čovjek neće postojati ako nema reklame koja se obraća baš njemu ili, što se ono kaže, široj društvenoj skupini kojoj pripada.
Ukratko, dragi moji napušeni čitatelji, mi uopće ne postojimo jer nam nitko ništa ne prodaje. Barem ne na televiziji.
Postoje psi i mačke, postoje klinci s pelenama, postoje domaćice koji kuhaju, peglaju i peru, postoje žene s mengom, postoje tipovi koji kupuje automobile, postoje glasači, postoji sto i jedan potencijalni kupac robe široke ili uske potrošnje, ali nas nema.
Mi smo naduvani šljam bez love koji djeluje u ilegali i nismo uopće zanimljivi konzumenti iako, kad se priča o nama, uglavnom se o konzumaciji samo i priča.
Da tome ipak nije tako, pokazat ćemo na jako jednostavnom primjeru.
Opisat ću vam jednog prosječnog konzumenta s jednom prosječnom karticom u jednom prosječnom šopingu u jednom prosječnom Konzumu.
Situacija je sljedeća. Bili ste kod dilera ili frenda koji je sat prije bio kod dilera, uredno ste se naduvali i idete prema svojoj jazbini. Usput pada ovaj jebeni snijeg i temperatura je oko minus sto.
Prvo što vam pada na pamet je "Jebate, šta je ladno!" Drugo što vam pada na pamet je "Jebate, umrit ću od gladi!" To drugo, naravno, nije točno, ali kad se naduvate, cool su vam čak i sir i vrhnje.
Onda zirnete okolo da vidite gdje je najbliži Konzum, a njih ima više nego dilera, i uletite unutra. Prvo što promislite kad uletite unutra je "Jebate, šta je ovde toplo!" Drugo što vam padne na pamet je "Mjuza je genijalna!" Dobro, to ovisi o vašem muzičkom ukusu, ali meni je, kad zapalim, Mišo zakon.
Sljedeća stvar koju napravite je kontrola novčanika. Iako ste sav keš ostavili kod dilera (čovjek ne prima kartice, jebiga) nije bed jer u Konzumu možeš platiti bilo čim. Za koju godinu, moći će se u naturi plaćati. Moći ćeš, recimo, dat pola litre krvi pa će ti oni to zabilješiti na kartici.
I tako uzmeš košaru, uletiš naduvan u svo to šarenilo, razmišljaš o PBZ-ovoj kartici i dok razmišljaš o njoj, Mišo ti sjedne kao naručen.
Nikoga nisam volio tako,
Dušom i tijelom beskrajno lako
Kao tebe, nikog kao tebe...
Šta da vam kažem, naduvan čovjek je naprosto zaljubljen u svoju karticu, a čini mi se da ni s ovima nenaduvanima nije puno drukčije.
Kad, eto, napokon uletiš u to šarenilo, prvi korak je razrada strategije. Šta mi se jede, a da znam to skuhat? Naravno, bolonjez. Za bolonjez nam je potrebno: jedna malo veća kapula, jedna poma, mljeveno meso i manistra. Sve skupa, manje od trideset kuna.
I kreneš. Prva stanica – voće i povrće. Tu skužiš da si za kurac odgojen na selu i da si za još veći kurac učio biologiju u životu. Tog povrća ima milijun vrsta, a pola ih nisi vidio u životu. Onda zastaneš kod svakog pa ga pomirišeš malo, gledaš mu boju i nemaš pojma zašto, uvališ u košaru. Kao, ludilo je boje, valjda mu je i okus dobar. Onda još neplanirano kupiš i kilo banana pa malo naranača jer je voće, eto, zdravo, pogotovo kad si naduvan.
Tu već napuniš košaru s desetak vrsta voća i povrća iako si planirao kupit samo kapulu i pome, pa se vratiš do ulaza, ostaviš košaru i uzmeš kolica. E, to je već šoping.
Sljedeća stanica – meso. Sve što tu trebaš napravit je uzet pakovanje mljevenog mesa, pogledat mu datum pakiranja i stavit ga u kolica. Kurac! Zablesiš ko kreten u sve te vrste mesa i na kraju kupiš malo piletine, malo teletine, a uzmeš i malo pršuta kad si već tu jer, jebiga, bolonjez je bolji kad se okusi pomiješaju.
Onda kreneš do manistre. Manistara (pazi množine!) isto ima milijun vrsta. Trebaš kupit najjeftinije špagete, ali ti one naduvanom nisu nimalo zanimljive pa kupiš one spirale u bojama, opet po principu – zakon boja, okus mora bit dobar.
I to je to! E, nije. Jer na putu prema kasi još moraš proć kod Ledo škrinje i cuge. Naduvan.
Kod škrinje stojiš barem deset minuta i razmišljaš da li da kupiš Snjeguljicu koja je jeftinija ili King kojeg ima više. Odlučiš se, naravno, za Tiramisu od kila jer, jebiga, mogao bi netko svratiti u goste pa da ga imaš čim počastit. Istina, nitko nije bio već dva tjedna, ali svejedno.
Još samo cuga i na vratima si! Između cedevite i kole se jako teško odlučit, ali odlučuješ se za cedevitu. Onda zstaneš, gledaš kolu. Jebote, dobiješ pola litre gratis! Onda kupiš oboje. A uleti ti i dodatni zajeb kad skužiš boce s vinom jer je bolonjez zakon kad uliješ u njega malo crnoga. Pa kupiš i litru Babića.
I kad pomisliš da je to sve, teta za kasom počne vaditi stvari iz košare, a pošto ti od trave kratkotrajna memorija totalno šteka, to se zgroziš nad svako drugim artiklom. Tipa, "Šta ću s ananasom, jebote!" ili "Ne mogu virovat! Kupija san čokoladu na Djeda Mraza!" Temeljito se zgroziš kad ova provali cifru: "150 kuna!"
Onda počneš psovat travu, karticu od PBZ-a i Konzum sve u kompletu, u sebi naravno, i izvadiš karticu i daš je teti. Teta s kartice uredno skine cifru i pozdravi te.
Dođeš doma i, naravno, slijedi kuhanje. Povadiš sve to iz kese, staviš ananas i Djeda Mraza na vidljivo mjesto, onako radi dekoracije, i počneš. Uzmeš tavu i... popizdiš! Jer... naravno, tako naduvan si zaboravio kupiti ulje.
Onda opet malo psuješ pa naručiš picu jer ne želiš riskirat sljedećih stotinjak kuna iako boca ulja košta samo deset kuna.
Vratimo se sad televiziji i reklamama i recimo tako, lobiju široke potrošnje.
Kad netko krene sa spikom o legalizaciji trave, onda obično ide s argumentima – nije nište štetnije od cigareta, radi se o biljci, to je naše privatno pravo, ima nas pun kurac i tako dalje i tome slično.
Ta spika je kurac! Idemo sad malo s pravim argumentima. Draga gospodo Todorići, svi znamo da ste u predizborne kampanje obaju kandidata uvalili hrpu love. Znamo da imate prejeben lobi kad je domaća politika u pitanju.
Ajde se lijepo malo uprite u legalizaciju trave i dobit ćete konzumente kakve samo možete poželjeti. Onda nas krenite jebat s reklamam u kojima ljudi duvaju tako da možemo okolo brijati kako i mi, jebiga, postojimo.
Ili, da citiram crnogorski grafit za vrijeme NATO-ovog bombardiranja Beograda: "Gađajte i nas, ta nijesmo gubavi!"
Denis Lalić