Foto: Per Dybvig: Ilustracija: Fokus, Index
Prvo poglavlje: Razglednica iz Pariza
U DVORANI je vladala potpuna tišina. Ništa se nije čulo. Drvene se ljestve nisu usudile pomaknuti i ispustiti bilo kakav zvuk, kao ni konjić za preskakanje čija je koža bila ispucala i stara, niti osam oronulih konopaca koji su nepomično visjeli sa stropa, a ni šesnaestero dječaka i djevojčica iz Orkestra škole Delgen koji su svi buljili u dirigenta Madsena.
– Priprema… – viknuo je gospodin Madsen. Podigao je dirigentsku palicu i kroz pilotske sunčane naočale zaškiljio prema njima. Gospodin Madsen je, zapravo, sa strahom u očima, pogledom punim nade, tražio Mrvu. Znao je da druga djeca u orkestru zadirkuju tog crvenokosog trubača jer je sitan, što je, ruku na srce, i istina. No, za razliku od drugih članova orkestra, taj mali ima glazbenog talenta. Možda bi danas baš on mogao preokrenuti situaciju. No, kako gospodin Madsen nigdje nije vidio Mrvu, pogledao je prema jedinom prijatelju kojega je Mrva imao, prema Lisi koja je svirala klarinet. Ona jedina u cijelom orkestru uvijek vježba kod kuće. Možda ima nade.
– Pozor…
Svi su približili instrumente usnama. Bilo je tako tiho da su se izvana mogli čuti zvukovi toplog listopadskog poslijepodneva: pjev ptica, zujanje kosilice i smijeh male šmrkave dječice koja su se igrala. A u dvorani je bilo mračno. I postat će još mračnije.
– Sad! – viknuo je gospodin Madsen pa zamahnuo palicom u veličanstvenom luku.
Isprva se nije dogodilo ništa. Jedino što se i dalje moglo čuti bio je pjev ptica, zujanje kosilice i smijeh male šmrkave dječice koja su se igrala. A onda je počela nesigurno blejati jedna truba, stidljivo je zacičao neki klarinet, a bio je tu i neki pokušaj lupanja po bubnju. Na neočekivani udarac činela, počeo je zamuckivati i rog, a u pozadini orkestra nešto veliko proizvelo je zvuk nalik šmrkanju, takav da je Lisa pomislila na plavog kita koji je, nakon tjedan dana boravka pod morem, upravo izronio.
Ali, svo to puhanje i tuljenje još uvijek nije proizvelo niti jedan ton, i lice gospodina Madsena počelo
je poprimati onu crvenu boju koja upozorava na potpuni gubitak strpljenja.
– Dva-tri – vrisnuo je gospodin Madsen i zamahnuo palicom kao da je bič i kao da su članovi orkestra družina robova koja vesla rimskom galijom. – Za Boga miloga, svirajte! Ovo bi trebala biti Marseljeza, francuska himna! Dajte joj malo dostojanstva!
Ali u svemu ovome nije bilo nimalo dostojanstva. Lica ispred gospodina Madsena ukočeno su gledala u note na stalcima pred sobom, ili su im oči bile stisnute kao da se naprežu na zahodskog školjci. Gospodin Madsen već je odustao i spustio ruke, kad se začula još i tuba koja je ispustila zvuk. Duboki, tugaljivi zvuk mukanja.
– Stani! Stani! – vikao je gospodin Madsen i zatim ipak pričekao da tuba ostane bez zraka. – Da vas čuje bilo tko iz Francuske, prvo bi vam odrubio glavu, a onda vas spalio na lomači. Ajmo pokazati malo poštovanja prema Marseljezi!
Dok ih je gospodin Madsen nastavio kuditi, Lisa se nagnula prema mjestu do sebe i šapnula: – Donijela sam ti razglednicu Doktora Proktora. Nešto mi je tu skroz čudno…
Glas koji joj je odgovorio dopirao je odnekud iza bastrube. – Ako je kao ona posljednja, onda zvuči
posve normalno. Ako mene pitaš. ‘Dragi Lisa i Mrva, pozdrav iz Pariza. Srdačno, Doktor Proktor.’ Nije li to otprilike ono što si mi rekla da je napisao?
– Da, je, ali…
– Jedina stvar koja tu nije normalna je to što je tako normalnu razglednicu napisala čudna i ekscentrična osoba kao što je Doktor Proktor.
Prekinuo ih je gromki glas gospodina Madsena. – Mrva? Jesi li to ti? Jesi li to ti tamo dolje?
Iza posrnule trube začuo se odgovor – Jes’r zapovjedniče!
– Ustani, Mrva. Tako da te svi možemo vidjeti!
– Da, gospodine, o, vi veliki zapovjedniče divne glazbe i svih nota svemira!
I onda je mali, crvenokosi dječak s velikim pjegicama i širokim osmijehom poskočio iza stalka za note i uspeo se na stolicu. Zapravo, on nije bio samo malen. Bio je sićušan. I kosa mu nije bila samo crvena, nego vatreno crvena. I njegov osmijeh nije bio samo velik, nego mu je doslovce glavu dijelio na pola. A njegove pjegice nisu bile samo velike, nego su bile… Pa dobro, bile su samo velike.
– Odsviraj nam Marseljezu, Mrva – zarežao je gospodin Madsen. – Onako kako bi stvarno trebala
zvučati.
– Na vašu zapovijed, velika majko svih dirigenata i kralju svih limenih orkestara sjeverno od Sahare i istočno od…
– Ne trati nam vrijeme, nego počni svirati!
I tako je Mrva počeo. Topla, jasna melodija izmigoljila se ispod krova i kroz prozore dvorane pa otputovala u toplo jesenje popodne. Kad su čule tu prekrasnu glazbu, ptice su utihnule i posramile se svoga pjevanja. Barem se tako činilo Lisi dok je sjedila i slušala svog sićušnog susjeda i najboljeg prijatelja kako svira na staroj, djedovoj trubi. Lisa je voljela svoj klarinet, ali u toj trubi baš joj je bilo nešto posebno. A i nije joj se činilo da ju je jako teško svirati. Mrva ju je naučio na trubi odsvirati jednu melodiju, norvešku himnu. Naravno da nije svirala tako dobro kao on, no svejedno se potajno nadala kako će jednoga dana pred brojnom publikom zasvirati njihovu nacionalnu himnu. Zamislite samo to! Ali zamišljanje je samo zamišljanje, i sanjarenje je samo sanjarenje.
– Dobro je, Mrva – rekao je gospodin Madsen. – A sad, ajmo svi zajedno s Mrvom. Jedan, dva, tri!
I tako se Mrvi pridružio Limeni Orkestar Škole Delgen. Krenuo, posrtao, spoticao se. Bubnjevi, saksofon, francuski rog, udaraljke i činele. Zvučalo je kao da je netko prevrnuo kuhinju naopačke i kao da sad sve živo ispada iz ormara i ladica. A onda su krenuli bubnjevi i tuba. Cijela prostorija počela se tresti. Drvene su ljestve počele cvokotati, užad se zibala pod takvim kutevima kao da je nadomak olujnog vjetra, a onaj pohabani konj s hvataljkama počeo je skakutati po podu, odmičući centimetar po centimetar prema izlazu, kao da pokušava pobjeći. Kad su napokon završili s Marseljezom, sve u dvorani i oko nje je utihnulo. Nije se čuo pjev ptica niti dječji smijeh; čula se samo jeka zlih blizanaca Trulsa i Tryma i njihovi konačni očajnički udarci po bubnju i bubnjićima.
– Hvala – zastenjao je gospodin Madsen. – Mislim da je ovo dovoljno za danas. Vidimo se u ponedjeljak.
– Ozbiljno ti kažem. Nešto je čudno s tom novom razglednicom! – ponovila je Lisa dok su ona i Mrva pješačili kući Topničkom ulicom. Počinjalo se rano mračiti jer se bližila zima i to im se sviđalo,
naročito Mrvi. Bio je uvjeren da su ove svijetle ljetne noći na sjeveru teška dosada, neka vrsta potpuno ispodprosječnog izuma. Ali tople, tamne jesenje noći, s puno mraka koji im pruža zaštitu u krađicama jabuka po susjedstvu – e, to je upravo sjajan izum. Zapravo, bio je to toliko dobar izum, skoro kao nešto što bi mogao smisliti Doktor Proktor. Jer, prema Mrvinom mišljenju, profesor je bio najbolji izumitelj na svijetu. Istina, ostatak svijeta nije baš mislio da je Doktor Proktor izumio išta vrijedno spomena, ali, što oni znaju? Evo, recimo, tko je izumio najjači prdoprah na svijetu?
Naravno, i ono još važnije: Doktor Proktor izumio je najbolji puding na svijetu, bio je najbolji prijatelj
i najbolji susjed na svijetu, i naučio je Lisu i Mrvu da ne primaju k srcu što ostatak svijeta misli da su ekipa jadnih luzera. A ekipa je djelovala u sastavu: sićušni dječak s crvenim pramenovima, plaha djevojčica s pletenicama i natprosječno ludi profesor s garavim motorističkim naočalama.
– Mi znamo nešto što oni ne znaju – volio je reći Proktor. – Znamo da kad prijatelji obećaju da si nikad neće prestati međusobno pomagati, da su u tom slučaju jedan plus jedan plus jedan puno više od tri.
Nikad nije rekao ništa istinitije. No, ipak, mora se priznati i to da kao prijatelj, profesor i nije bio bogznakakav pisac pisama. Svega nekoliko razglednica primili su od njega u ta tri mjeseca, koliko je prošlo otkad se uspeo na motor, stavio kožnu kacigu, pozdravio ih i napustio Oslo, pa krenuo prema Parizu odlučan u namjeri da pronađe svoju ljubav, Juliette Margarine.
Dokror Proktor ju je izgubio pod tajanstvenim okolnostima prije puno, puno godina, dok je bio student u Francuskoj. Lisa i Mrva vidjeli su samo njezinu sliku, još iz vremena kad su ona i Proktor hodali, i ta se slika nalazila na zidu njegovog laboratorija. Na njoj su izgledali tako sretno da je to Lisi natjeralo suze na oči. I ona je zapravo bila ta koja je uvjerila Doktora Proktora da se mora vratiti i pronaći je.
– Ova je previše čudna! – inzistirala je Lisa. – Evo ti, pa vidi.
Mrva je pogledao razglednicu koju mu je pružila.
– Hm – promrmljao je. Stao je točno ispod ulične svjetiljke i pozorno razmatrao tu razglednicu, izgovarajući pritom nekoliko hmova koji su svi zvučali pametno i pronicljivo.
– Iz Pariza je – rekla je Lisa, pokazujući na crno-bijelu sliku koja je izgledala kao da je snimljena nekog oblačnog jutra. Prikazivala je veliki, otvoreni trg i gomilu ljudi koja hoda uokolo sa suncobranima i šeširima, ali i pored svega toga, trg je izgledao neobično, čudno prazan. Jedino po čemu se moglo zaključiti da je riječ o svjetski poznatoj metropoli bio je natpis ‘Paris’ ispisan pri dnu fotografije.
– Vidiš li ti isto što i ja? – pitao je Mrva, izgubljen u mislima.
– A to je što?
– Čini se kao da na ovom trgu nešto nedostaje. Zapravo, mislim, nešto nedostaje na čitavoj ovoj
fotografiji.
– Možda – rekla je Lisa. Kad malo bolje razmisli, Mrva je u pravu, ali nije mogla baš sa sigurnošću
reći o čemu se tu radi, u čemu je točno stvar.
– Osim toga, razglednica je malo pogužvana… – rekao je Mrva, pažljivo je okrećući. – Kao da se
negdje natopila i kao da je nakon toga opet osušena. Reci, jesi li stajala pod tušem kad si ju čitala?
– Baš i ne – rekla je Lisa.– Bila je takva kad je stigla.
– Aha! – uzviknuo je Mrva pa podignuo kažiprst s izgriženim noktom. – Ja, Genijalac Mrva, očito sam opet došao do onoga što sigurno mora biti rješenje ove zagonetke. Ova razglednica smočila se u njegovom laboratoriju u Parizu!
Lisa je zakolutala očima. – A kako ti to znaš?
– Jednostavno, draga moja Lisa. Sve piše na njoj. Evo, pogledaj.
Vratio joj je razglednicu. Ali, Lisa nije trebala ništa čitati. Već je dvanaest puta pročitala kratku poruku i znala ju je napamet. Ali, budući da vi niste pročitali razglednicu, evo što je pisalo na njoj:
– Ma, zapravo kaže da radi na nakom novom izumu, zar ne? Siguran sam da postoji sto načina na koje se razglednica mogla smočiti u laboratoriju. Pa što? – pitao je Mrva. Osjećao se zadovoljno.
Vratio je Lisi razglednicu pa pogledao u svoje izgrižene nokte tražeći neki novi komadić u koji može zariti zube.
– Nije čudno što je mokra – rekla je Lisa. – Nego je čudno to što je na njoj napisao. Kao, na primjer, tko su Asil i Avrm?
– Možda je zaboravio naša imena – rekao je Mrva.
– Ma, nije to. U adresi je napisao Lisa Pedersen skroz ispravno – rekla je Lisa.
– Hm – promrmljao je Mrva, međutim, to njegovo hm nije zvučalo onako mudro kao ranije.
– Asil je Lisa naopako – shvatila je Lisa.
– Jednostavno, draga moja – rekao je Mrva i onda pokušao nabrzinu pročitati poruku unatraške. Asil je stvarno Lisa. – Ali, što je onda ovo Avrm? – pitao je.
– Pogodi! – vrisnula je Lisa i zakolutala očima.
– Hm… Možda opet Lisa naopačke?
– Ma, to je Mrva naopačke!
– He-he – rekao je Mrva, pokazujući čitav red svojih sitnih cik-cak zuba. – Samo se zezam. Pa to je bar jednostavno! Ali, uši su mu bile crvene. – Znači, problem je riješen. I zašto te to sad toliko muči?
– Jer nije to ono što je čudno! – vikala je Lisa očajnički.
– Pa što je onda čudno?
– Ostatak onoga što je napisao!
Mrva je podignuo svoje kratke ruke. – Napisao nam je da radi na nekom novom znanstvenom projektu, vjerojatno nešto vezano uz DNA. On je ludi znanstvenik i izumitelj, zar ne? IĆUK IĆOD je vrsta francuskog kljunaša. To je vrlo rijetka životinja. Oni su jedini sisavci koji legu jaja. Osim toga, jedni su od rijetkih otrovnih sisavaca. Siguran sam da Proktor može jako puno naučiti iz njihove DNA. Kljunaša ima puno u Australiji, ali u Francuskoj su na rubu izumiranja. Inače ih je bila tona, plivali su posvuda po Seini. Ali budući da su pomalo odsutni duhom, a tamo je gust riječni promet počeli su se zabijati glavama u sve one turističke brodove koji plove rijekom. U svakom slučaju, stvarno nije čudno što se izumitelj, koji se trenutno nalazi u Parizu, bavi tim pitanjem i kljunaševom DNA, zar ne?
– Francuski kljunaš? – upitala je Lisa sumnjičavo.
– Aha – rekao je Mrva. – Na stranici broj 620. Životinje za koje biste željeli da ne postoje.
Lisa je uzdahnula. Mrva se često pozivao na tu ogromnu knjižurinu koju je njegov djed navodno imao na svojoj polici. Životinje za koje biste željeli da ne postoje.
– A što onda znači ĆOMOP OMA BERT? – pitala je Lisa.
– Jednostavno – rekao je Mrva. – Ćomop oma bert je zapravo dio DNA kojega je Doktor Proktor otkrio. Možda je baš to ono što kljunaše čini otrovnima.
Lisa je sumnjičavo pogledala Mrvu. – A tko je ta Eli M. koju spominje? Nije li otišao u Francusku kako bi pronašao Juliette Margarine?
Mrva je slegnuo ramenima. – Možda mu je Eli neka prijateljica, ili netko tko mu pomaže oko istraživanja.
– Ma, pričaš bezveze! Gluposti – zarežala je Lisa. – Kao prvo, zašto bi profesor potegnuo sve do Pariza u kojem želi naći svoju davno izgubljenu Juliette i onda tamo posvetio vrijeme nekoj Eli? A kao drugo, ne mislim da je on to točno napisao, ovo sve nema nikakvog smisla ni na francuskom, niti na bilo kojem drugom jeziku. A profesor je učio francuski pa bi valjda znao točno napisati što treba!
– Hm – rekao je Mrva i počeškao se. To njegovo hmkanje zvučalo je još manje mudro i inteligentno
nego ranije.
Lisa je obeshrabreno uzdahnula. – I što bi onda trebalo značiti ovo zadnje? Ovo OT EJAT IČORP?
Mrva se nasmijao svisoka. – Ah, dragi moj kikiriki-mozgu, to je najlakše shvatiti. Pa, naravno, misli na JATO i ČOPOR. Očito je Proktor istrenirao kljunaše da se kreću u jatima i čoporima. Mislim, nije da se ja baš previše razumijem u te francuske riječi, ali mislim da je to točno to. Vjerojatno se tako i namočila razglednica. Jer je Proktor vježbao te kljunaše, a onda su oni bili mokri i sjeli na razglednicu. Malo je to odurno, ali dobro, oni nisu opasni ili tome slično.
– Dosta više, Mrva! – upozorila ga je Lisa.
Mrva ju je pogledao kao da nema pojma na što misli, ali je svejedno poslušno utihnuo.
– Ima tu još nešto – rekla je.
– Stvarno? – pitao je Mrva. – Što još?
– Ne znam, ali ima nešto. Kao markica, na primjer. Ti ne misliš da je čudna?
– Ne, to je obična četvrtasta markica s perforiranim rubom i slikom nekog ozbiljnog lika, što mi baš i nije dovoljan razlog da skočim u zrak sa stolice od pustog iznenađenja.
– Ali, jesi li vidio što piše na markici?
– Ne – bio je prisiljen priznati. Lisa mu je opet dodala razglednicu.
– Felix Faure – pročitao je Mrva. – Pa, to je očito ime tog tipa. I godina 1888. vjerojatno je godina
markice. Fuj!
– Fuj? – pitala je Lisa.
– Da, daj zamisli polizati markicu koja je stara preko stotinu godina…
– Okej, svejedno, ali stvarno ti izgleda kao da je stara stotinu godina?
Mrva je pogledao markicu izbliza i morao priznati da je Lisa vjerojatno na nekom tragu. Osim što je
bila malo mokra, markica je izgledala potpuno novo. Boje nisu izblijedile, a rubovi su djelovali svježe.
– Možda je lažna, ili je neka reprodukcija – rekao je, ali više nije djelovao toliko uvjerljivo.
– Misliš? – pitala je Lisa.
Mrva je odmahnuo glavom kao da je htio reći a možda i nije. – Da, ima tu još nešto, dodao je.
– Sve je ovo nekako naopako – rekla je Lisa.
– Mislio sam da si rekla da je sve unatraške – rekao je Mrva.
– Što si sad rekao? – pitala je Lisa.
– Pa, ono što si sama rekla.
– A to je?
– Pa, da je sve unatraške – rekao je Mrva. – Znaš, pisanje.
– To je to – rekla je Lisa i istrgnula mu razglednicu iz ruke. – To je to!
Proučavala ju je. I zatim uzdahnula.
– Što je? – pitao je zabrinuto Mrva.
– Mislim… Mislim da je Doktor Proktor u opasnosti – promucala je, odjednom problijedivši.
– Pročitaj cijelu razglednicu unatrag.
Mrva je pročitao. I vi možete, naravno. Sad, na primjer…
…
Jeste? Shvaćate? U redu. Nije ni Mrva, zapravo. – Pročitajte to – čitao je. – Želim doći kući i trebamo pomoć, Mrva i Lisa.
– Znači, to je želio reći – zastenjala je Lisa. – Nešto je jako loše.
– Da – rekao je Mrva. – Eli M. zapravo nije ime, nego je dio riječi ‘želim’. I trebalo bi biti ‘trebamo’ umjesto ‘treb amo’.
– Ma, ne to! – viknula je Lisa. – Zar ništa ne shvaćaš?
– Pa ne – priznao je Mrva, češkajući se po obrazima. – Na primjer, nisam shvatio što misli pod ovim ‘pročitajte to’. – Što? Razglednicu? Pa jesmo.
Lisa je gledala u razglednicu, snažno se koncentrirajući. – Pogledaj strelicu – rekla je. – Pokazuje na markicu.
Mrva je gurnuo desni kažiprst u desno uho i vrtio ga, pa istovremeno čvrsto žmirnuo na desno oko. To mu je uvijek pomagalo kada bi razmišljao – kao da netko okreće ključ kako bi upalio automobil. Kad je izvukao prst iz uha, čuo se jasan ‘plop’.
– Znam – rekao je Mrva, proučavajući fascinirano svoj kažiprst. – Razglednica je tajna poruka za nas, nešto o čemu nitko drugi ne smije saznati. Proktor je znao da će pametnjaković poput mene odmah shvatiti da je tu nešto krivo, i to zbog načina na koji je napisana.
Lisa je zakolutala očima, ali se Mrva pretvarao da je ne primjećuje.– ’Pročitajte to’ i strelica koja pokazuje na markicu – nastavio je. – To znači da je ostatak poruke ispod markice! Samo je moramo skinuti.
– Točno to je i meni palo na pamet – rekla je Lisa.
Mrva je vratio razglednicu Lisi pa zadovoljno šmrknuo. – Dobro je da imaš mene koji razbija te tajne kodove, jel’da?
Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 21 sat u rubrici Mame.