Foto: Index
OD KADA sam rodila pomalo sam se grozila pomisli da se približava dan kada ćemo morati uvesti normalnu prehranu. I ovako nisam najsposobnija kuharica u galaksiji, a uz to sam se bojala da bi se M. mogla baciti na mamu i - odbijati sve vrste hrane. Ne samo da sam bila teška za jesti, bilo je situacija kada nisam odbijala hranu ni po sistemu volim-ne volim već po sistemu ‘tko me hrani’. Ako će me dida hraniti, može. Ako moram sama, ništa, piši kući propalo. I toliko sam dugo ustrajala u tome da se i sama sjećam situacija u kojima bi moja mama, nakon sati rasprave, završila sa ‘Nema problema, onda nećeš ustati dok ne pojedeš!’ Neću prepričavati slijed događaja, ali ću spomenuti kako su svima poznate obiteljske anegdote u kojim bratić odlazi na trening dok se moja mama prepire sa mnom oko jela, a kada se vrati s treninga - ja i dalje sjedim za stolom. Vidite da sam imala zašto živjeti u strahu od starta?
Na moju sreću, M. je od početka prihvatila sve što joj se nudilo. Može brokula, daj mrkve, gljive i špinata. Može i slatko i slano i po bakinoj recepturi i kinesko. Došli smo do toga da je bez pogovora jela leću, a ponekad je znala za doručak zatražiti špinat ili juhicu. Naravno, kao većina djece, morala je ipak nešto probrati - tako nije pretjerano zainteresirana za jaja od rođenja, ali ni za kravlje mlijeko. Ipak, to su namirnice koje se lako ubace u štošta tako da težih prepreka nismo imale. Do nedavno.
Sve je krenulo kada je odlučila da neće probati jagode. Prošlo ljeto ih je jela, ali ovo je odlučila da im se ne želi ni približiti. Pa je isto odlučila i za mandarinu. Pa onda za grožđe, naranče, šljive, borovnice, trešnje. Lubenicu neće ni probati, dinju je probala i pljunula. Jedva smo se nekako održali na bananama i jabukama, svakodnevno se tješeći da druga djeca ne žele ništa, ovo je sve dobro. Jede povrće bez problema, općenito čušpajze voli, a i sve vrste mesa pa nema veze. Naravno da je zadnjih mjeseci po novom odlučila da neće ni leću. Uz mahune vežem svoj zadnji slom živaca jer sam nakuhavala i nakuhavala da bi gospođica odbila suradnju, a muž je, kakve li slučajnosti, baš jeo pizzu na poslu! A ja jedva čekam jesti mahune tri dana iz čiste ljubavi!
Sama sebi ovdje činim medvjeđu uslugu jer se previše sjećam sebe i svojih izmišljanja. Nikada neću zaboraviti osjećaj kada sam kelj morala pojesti na silu. To je namirnica na koju mi se i sada diže želudac i zbog te slabosti stalno mislim da trebam ‘pustiti dijete, ima dovoljno zamjena’. Ali kako M. raste, popis namirnica sve se više skraćuje! Sve se više približavam onoj situaciji u kojoj ne znam više što bih kuhala jer nitko neće jesti! Točnije - znam ja što bi oni jeli, ali ne može se živjeti na pomfriju i pohanom mesu! Ne može i ne dam! Kao šlag na tortu mi dođu i svi oni savjeti kako trebam ‘čuvati liniju, a to se najbolje radi pomnim planiranjem unaprijed’. Naravno, kao i svaka majka, jedva čekam izmišljati doručak, cijeli dan kuhati ručak koji odrveni, a nakon toga izmišljam večeru. Ne mogu zamisliti što bi mi u tom trenutku bolje sjelo od paralelnog nakuhavanja obroka samo za sebe! Naravno da želim da svi jedemo zdravo, ali recite vi meni - jeste li ikada pokušali natjerati trogodišnjaka da pojede posnog sira s malo piletine na žaru i zelenom salatom? Ja jesam. Nije prošlo bajno.
Prije par dana išli smo u Ikeu i odmah odlučili tamo ručati jer svi volimo njihove mesne okruglice (a tko sam ja da odbijam priliku za preskočiti kuhanje jednog ručka?). Sve je više-manje kao i kod nas, osim toga da su Nijemci malo više orijentirani na zdravu prehranu pa uz standardno služenje okruglica dobiješ i porciju kuhane brokule. Kažem, želim da cijela obitelj jede zdravo, ali kod pola kile kuhane brokule povlačim crtu. Ljubazno sam zamolila da si zadrže brokulu i produžila na blagajnu. Dok sam stajala u redu, uhvatila me standardna ‘ti si loša majka’ grižnja savjesti jer, eto, nije ni čudo da dijete neće brokulu kad neću ni ja. I taman negdje u pola samoprekoravanja, paralelno sa mnom u red stane žena s dvije kćeri. Na tacnama su imale četiri tanjura - dva samo s pomfrijem, dva s bečkim odreskom i pomfrijem. Došlo mi je da se smijem na glas jer nisam znala da li da si udarim mentalni high five jer ipak ne jedemo to ili da se odmah upucam jer ću za vjerojatno dvije godine - jesti samo to.
I sve mi je jasno, sve znam o tome da se mora pokušavati i truditi. I ponekad ide bolje, ponekad i hoće nešto raznoliko i zdravo pojesti. Uz to se držimo svih preporuka, unosimo sve vitamine, boravimo na svježem zraku i sto drugih čudesa. Ali jednostavno, ima dana kada ne želi u sebe unijeti ništa osim hrenovke. I što mogu? Pustim je da jede hrenovke! Ne svaki dan, ne konstantno, ali s vremena na vrijeme joj dozvolim. Jer ne želim biti roditelj koji uz plač i galamu gura djetetu žlicu usta. A bogami, i ja nekad želim pojesti hrenovke - pa kako da se bunim?!