Foto: 123rf
VJEČNA tema i vječna trilema - ljubav prema ljubimcima koja se poistovjećuje s ljubavlju prema djeci. Postoje roditelji koji svoje ljubimce nazivaju svojim bebama i od toga ne žele odstupiti. Njihov je stav jasan - ja volim svog psa/mačku gotovo jednako kao i svoje dijete i nitko mi neće govoriti kako da ih zovem.
Postoje roditelji koji ne mogu podnijeti činjenicu da im dijete odrasta uz dlakavog ljubimca, postoje roditelji koji se panično boje pasa, kao i oni koji nemaju baš ništa protiv dvoje troje dlakavih čupavaca koji odrastaju zajedno s djecom, no ne pada im na pamet izjednačavati ljubav.
Jedna od takvih je i Elizabeth Broadbent, majka koja je svojim tekstom naslovljenim "Kada svoje pse nazivate bebama vrijeđate sve mame ovog svijeta" i objavljenim na portalu Your Tango,
svojedobno podigla ogromnu prašinu no istovremeno potaknulo mnoge druge mame da se slože s njenim stavom. Vidljivo je to prema broju ljudi i portala koji su podijelili njen tekst, a on je, vjerovali li ili ne, dosegao rekordnu brojku od 300.000 shareova. Zato ga i prenosimo u cijelosti:
"Imam psa. Zapravo, imam dva psa. Dubili smo ih prije nego što smo dobili djecu, što znači da smo prvo njih ljubili, mazili se njima, brinuli o njima i bili totalno posvećeni samo njima. Njima smo kupovali igračke, prema njima smo se odnosili kao da su nam djeca, puštali smo ih da spavaju u našem krevetu. Ali nikada ih nismo smatrali svojim bebama. Ni bebicama ni djecom, jer koliko je nama jasno, psi nisu ljudi. I točka. Što znači da to nikada neće ni biti. Ja to jako dobro znam jer imam dva psa i troje djece - i nikada, baš nikada nisam pomislila da su isti.
Uzmimo već one prve početke kada u vaš dom dođe pas. Mi smo ih doveli iz prihvatilišta, netko drugi ih kupi. Ali u onom trenutku kada se odlučite za kućnog ljubimca vi odlazi po njega i birate kojeg ćete uzeti. Zar ne?
Kada dobijete dijete priča je uvelike drugačija. Majka svoju bebu nosi pod srcem punih devet mjeseci i dobije ju nakon što je proživjela najsnažnije, najbolnije i najnezaboravnije trenutke u svom životu. I uz toliku fizičku patnju, jednom kada primi bebu u naručje, osjeti takvu navalu osjećaja koji se jednostavno ne mogu usporediti s ničim drugim na ovom svijetu.
>>>Kućni ljubimci i podizanje odgovornosti<<<
Čak i oni roditelji koji su posvojili dijete mogu reći koliko je različit način uzimanja psa i dobivanja djeteta, jer nakon što su prošli mukotrpnu potragu i riješili sve zamke birokracije, osjećaj kada konačno prime bebu u ruke, bebu koju će cijeli svoj život nazivati svojim djetetom također se ne može usporediti s nabavkom kućnog ljubimca.
>>>Mame, ne mrzite me što svog psa nazivam svojom bebom <<<
Naravno - postoje neke određene sličnosti. I bebe i mali psići bude se po noći i trebaju našu skrb. No, dok mali pesek možda treba samo obaviti nuždu, pa ga odvedete da to napravi, beba ipak treba puno više pažnje. I doista se ne može usporediti ta potreba da bebu po noći stavite na svoju dojku i date joj tu potrebnu bliskost, istrpite i bebin noćni tulum koji nekad zna trajati sve do slijedećeg hranjenja, dok psa možete eventualno pomaziti, pustiti na kratko van i pas će sam nastaviti spavati.
Tu je i pitanje sigurnosti. Kada nabavite psa možda ćete posakrivati sve one stvari koji bi malo štene moglo izgristi, možda ćete maknuti koji cvijet s vidika i dignuti ga na višlje mjesto, no kada su u pitanju vaša djeca pitanje sigurnosti daleko je opsežnije.
Nema tog roditelji koji neće promišljeno skloniti baš sve što bi moglo nauditi djetetu - od raznih sredstava za čišćenje, sitnih predmeta, oštrih rubova, komada namještaja, koji neće podići u zrak apsolutno svaku stvar koja bi mogla biti potencijalna opasnost. Makar to značilo da će svoj životni prostor i svoju svakodnevicu u potpunosti podrediti djetetu.
Jer ako negdje zakažete nećete dobiti izgriženu papuču, namještaj ili rastrgane novine, dobit ćete ozlijeđeno, a možda i mrtvo dijete.
Ulozi su kod djece stoga bitno veći i važniji nego kod pasa.
Naravno, to ne znači da će vas baš biti briga za psa. Ni najmanje. Jer vi jest i ostajete oni koji se brinu za istog tog psa. Brinete se da bude nahranjen, da ga se dovoljno vodi na zrak, u prirodu, na obavljanje nužde i na igranje. Imati kućnog ljubimca velika je odgovornost koje bi se trebali prihvatiti samo oni koji će se doista brinuti o njima do kraja njihovog života.
Kada jednom odlučite imati psa ima da se te odluke držite do kraja njegovog života, po čemu je priča slična kao i s djetetom. Osim što nije. Jer psa uvijek možete nekom dati. A dijete baš i ne.
Znam to jer prije nego što smo dobili djecu suprug i ja smo puno putovali. Obožavali smo svoje pse, ali smo ih svaki put nekome ostavili na čuvanju dok smo bili na putu.
Djecu zasad ne ostavljamo još nikome. Još su mali i naravno da će doći vrijeme kada ćemo moći opet putovati u dvoje, sretni i zadovoljni što nam djecu čuvaju osobe od povjerenja, no to još uvijek nije došlo na red.
<<<Najbolji kućni ljubimci za malu djecu<<<
Idemo dalje... Pse možete obožavati, ali da ćete baš svaku sekundu biti usredotočeni na svog psa dok je on budan, to sigurno nećete raditi. Čak štoviše. Mnogi vlasnici pasa unatoč ogromnoj ljubavi često ignoriraju neke njihove pseće potrebe. Primjerice kada vam dođu civiljeti uz nogu s igračkom u ustima i razmahanim repom, ako trenutno nemate vremena za igru bez imalo grižnje savjesti ćete ih ignorirati. Djecu baš i ne. Isto tako nikada nećete pozorno pratiti baš svaki korak vašeg psa. No ako ćete se isto tako ponašati i prema vašem malom djetetu, postoje velike šanse da će dijete odlutati u krivom smjeru i napraviti neku glupost. Da baš ne spominjemo opasnost koja bi se mogla dogoditi ukoliko ste ignorirali činjenicu da je dijete napustilo zonu vašeg vidokruga.
Jer kada je dijete budno i aktivno svaki, baš svaki roditelji željet će znati što dijete radi, gdje je, što mu je u ruci, gdje se zaputilo.
Možda će vam i dijete i pas pokazati jednaku količinu ljubavi i svaki na svoj način pokazati ogromno veselje kada vas ugledaju, i možda ćete objeručke prihvatiti u zagrljaj i jednog i drugog, ali nije isto. Ponos kada vaše dijete prohoda, prvi put uhvati žlicu sa svojom rukicom, kada prvi put sjedne bez da se sruši na leđa i posebno kada vam prvi put kažu "ojim te mama"- to su trenuci, taj ponos i ta sreća koju nikada nećete doživjeti od svog ljubljenog psa.
Da, možda ćete biti sretniji s psom po pitanju kakanja uokolo jer će pas to vjerojatno naučiti prije nego što će naučiti dijete, ali nije isto.
I da, možda će se i vaš pas i vaše dijete jednakom strašću valjati po podu i trčati po dvorištu, ali pas će to činiti jer je to njegova pseća navika, a dijete će to činiti iz brojnih razloga. Iz ljubavi, ljutnje, bijesa, osjećaja kojima će biti potreban zagrljaj, poljubac, utjeha.
I mogu sada nabrojati još gomilu drugih razloga i drugih razlika, no mislim da ste do sada već trebali shvatiti poantu.
Zato molim vas, slobodno recite svijetu koliko volite svog psa, priznajte da vam pas daje određeni smisao vašem životu. Nazovite se velikim ljubiteljem pasa i životinja. Recite da je vama vaš pas najdraži pas na svijetu. Ali molim vas, radi svih mama koje toliko toga čine za svoju djecu, ne nazivajte psa svojim bebama i svojom djecom.
Jer ljudi, nije isto. Pas nije čovjek. Niti će ikada biti. Volite ga, to vam nitko neće braniti, ali ne izjednačavajte ih. Jer nisu isti. Ni približno.