Mobiteli, tableti, televizori i drugi ekrani postali su dio svakodnevice većine obitelji, a pitanje koliko vremena djeca smiju provoditi pred njima jedno je od onih koje roditeljima često zadaje glavobolju. Novo istraživanje sugerira da pritom možda nije važno samo koliko vremena dijete provodi pred ekranom nego i u kojoj se životnoj dobi to događa.
Istraživači sa Sveučilišta Zhejiang u Kini pratili su obrasce korištenja ekrana od najranijeg djetinjstva do školske dobi. Rezultati su pokazali povezanost između više vremena provedenog pred ekranima u određenim razdobljima razvoja i slabijih kasnijih rezultata u školi.
Posebno su se izdvojila dva razdoblja - dojenačka dob te vrijeme oko polaska u školu.
Dvije osjetljive faze
Prema rezultatima istraživanja, veća izloženost ekranima tijekom prve godine života bila je povezana sa slabijim akademskim rezultatima kasnije u djetinjstvu. Drugo razdoblje koje se izdvojilo bilo je ono oko polaska u osnovnu školu.
Autori smatraju da bi rezultati mogli pomoći u boljem razumijevanju toga zašto vrijeme provedeno pred ekranom ne mora imati jednak značaj u svim fazama djetetova razvoja.
Prve godine života razdoblje su iznimno brzog razvoja mozga. Mala djeca velik dio svijeta upoznaju kroz izravnu interakciju s roditeljima i drugim ljudima, igru, govor, dodir i istraživanje prostora oko sebe.
Vrijeme oko polaska u školu također donosi velike promjene. Djeca tada razvijaju složenije jezične, kognitivne i društvene vještine, ali i navike koje će im trebati za učenje.
Nije riječ samo o broju sati
Ipak, rezultate ne treba tumačiti kao dokaz da će korištenje mobitela ili gledanje televizije automatski dovesti do lošijih ocjena.
Riječ je o povezanosti, a ne dokazu uzročno-posljedične veze. Na razvoj i školski uspjeh djeteta utječe velik broj čimbenika, od obiteljskog okruženja i socioekonomskih prilika do sna, fizičke aktivnosti, roditeljske uključenosti i individualnih razvojnih razlika.
Važno je i što dijete radi pred ekranom. Videopoziv s bakom, edukativni sadržaj koji roditelj gleda s djetetom i višesatno pasivno gledanje kratkih videa nisu ista vrsta aktivnosti.
Zbog toga stručne preporuke posljednjih godina sve više naglašavaju ne samo količinu nego i kvalitetu sadržaja, kontekst korištenja te ono što vrijeme pred ekranom zamjenjuje.
Ako ekran redovito oduzima vrijeme potrebno za san, kretanje, igru, razgovor s roditeljima ili druženje s drugom djecom, razlog za zabrinutost veći je nego kada se digitalni sadržaji koriste ograničeno i uz sudjelovanje odraslih.
Što roditelji mogu napraviti?
Potpuno uklanjanje ekrana iz dječjeg života za mnoge obitelji nije ni praktično ni potrebno. Korisnije je postaviti jasne granice i pokušati spriječiti da ekrani istisnu aktivnosti koje su važne za razvoj.
Kod najmanje djece posebno je važna interakcija licem u lice - razgovaranje, čitanje, pjevanje i zajednička igra. Kako dijete raste, roditelji mogu birati kvalitetnije sadržaje, gledati ih s djetetom i razgovarati o onome što dijete vidi.
Dobro je paziti i na korištenje uređaja neposredno prije spavanja te na to koliko ekrani prekidaju obiteljske obroke, igru i druge zajedničke aktivnosti.
Novo istraživanje zato ne daje jednostavnu poruku da su "ekrani loši". Umjesto toga sugerira nešto korisnije: učinak digitalnih navika mogao bi ovisiti i o tome kada ih djeca razviju, a prve godine života i razdoblje polaska u školu mogli bi biti posebno važni trenuci za uspostavljanje zdravijih navika.