Većina roditelja želi najbolje za svoju djecu - da budu uspješna, imaju zdrave prijateljske odnose te da se kod kuće osjećaju sigurno i voljeno. Međutim, ponekad obiteljska disfunkcija može stati na put tim ciljevima.
Disfunkcionalne obitelji često su opterećene kontrolom, tajnovitošću, zanemarivanjem i lošom komunikacijom, što kod djece može ostaviti trajne posljedice na mentalno zdravlje. Ipak, stručnjaci ističu da se takva dinamika može popraviti, primjerice obiteljskom terapijom i poticanjem brige o sebi, piše Parents.com.
Spoznaja da obiteljska dinamika nije zdrava može biti teška i stresna, no prepoznavanje znakova i poduzimanje koraka za rješavanje problema ključno je za stvaranje funkcionalnijeg okruženja, bilo da se radi o problemima unutar uže ili šire obitelji.
Prema Brettu A. Billeru, stručnjaku za obiteljsku i dječju psihologiju, ne postoji jedinstvena definicija disfunkcionalne obitelji, ali se ona općenito opisuje kao obitelj čije unutarnje funkcioniranje iz bilo kojeg razloga dovodi do problema.
On obitelji uspoređuje sa satovima ili drugim sustavima. "To su interaktivne jedinice u kojima svaki član utječe na ostale, kao i na obiteljsku cjelinu", pojašnjava Biller. Ipak, dodaje kako je važno razumjeti da postojanje disfunkcije unutar obitelji ne znači nužno da je cijela obitelj disfunkcionalna.
Disfunkcionalnu obitelj općenito karakteriziraju odnosi koji članovima onemogućuju da se osjećaju sigurno i zbrinuto, fizički ili mentalno. U takvim obiteljima često nedostaje bliskosti, a članovi se ne mogu u potpunosti izraziti.
Ponekad to može dovesti do razvoja problema s mentalnim zdravljem koji otežavaju stvaranje zdravih odnosa i izvan obitelji. Uzrok su najčešće loša komunikacija te nedostatak strukture i granica, a stanje mogu pogoršati zlostavljanje, roditeljske nesuglasice, kronične bolesti ili već postojeći psihički problemi.
Postoji niz znakova koji mogu ukazivati na određenu razinu disfunkcije u obitelji. Među njima su nedostatak komunikacije, stalni sukobi, pretjerana tajnovitost i kontrolirajuće ponašanje.
Često su prisutni i izostanak emocionalne podrške ili empatije, nezdrava povezanost ili suovisnost te prebacivanje krivnje na jednog člana obitelji. Neki od znakova su i nezdravo natjecanje ili favoriziranje, zamjena uloga između roditelja i djece, slaba ili nepostojeća pravila, zanemarivanje, sklonost zlostavljanju te zlouporaba opojnih sredstava.
Pojmovi disfunkcionalne i toksične obitelji često se pogrešno poistovjećuju. Disfunkcionalne obitelji mogu imati poteškoća s komunikacijom, postavljanjem zdravih granica i rješavanjem sukoba, ali njihovo ponašanje nije uvijek nužno zlostavljačko ili destruktivno.
S druge strane, toksične obitelji karakteriziraju štetna ponašanja koja narušavaju emocionalnu i psihološku dobrobit članova. Može se reći da su toksične obitelji jedan tip disfunkcionalne obitelji, ali sve disfunkcionalne obitelji nisu ujedno i toksične.
Sandra Kushnier, licencirana bračna i obiteljska terapeutkinja, kaže da se disfunkcija u svakoj obitelji očituje drugačije, ali postoje neke zajedničke teme. Jedna od njih je parentifikacija, proces u kojem se od djece očekuje da preuzmu uloge odraslih i pružaju emocionalnu ili praktičnu podršku neprimjerenu njihovoj dobi.
"U obiteljima koje se bore s ovisnošću, djeca mogu preuzeti uloge skrbnika, snalazeći se u kaosu samo kako bi kućanstvo funkcioniralo", navodi Kushnier.
Drugi primjer su obitelji vođene sukobima, gdje stalne svađe stvaraju okruženje u kojem se djeca osjećaju nesigurno i preopterećeno. U isprepletenim obiteljima roditelj se može pretjerano miješati u djetetove odluke, obeshrabrujući neovisnost. Sinclair Davis, stručnjak za savjetovanje, kao čest problem navodi neprovođenje pravila i pogađanje s djecom.
"Kada roditelj pokuša provesti pravilo, dijete počne imati ispad bijesa, verbalno zlostavlja roditelja i uništava imovinu. Kako bi smirio situaciju, roditelj se pogađa s djetetom nudeći mu nagradu u zamjenu za bolje ponašanje", opisuje Davis.
Disfunkcija u obitelji može utjecati na svakoga drugačije, no posljedice su često duboke i dugotrajne. Djeca koja odrastaju u takvim obiteljima mogu imati problema s regulacijom emocija jer, kako objašnjava Kushnier, "nikada nisu imala zdrav uzor koji bi ih vodio". Bez odraslih koji im mogu pokazati kako se nositi s ljutnjom, strahom ili tugom, osuđena su na nesvjesno ponavljanje nezdravih obrazaca u vlastitim vezama.
Također su podložnija stanjima poput anksioznosti i depresije, a češća je i zlouporaba supstanci. "Vještine suočavanja s problemima i komunikacije često su narušene jer nisu naučene na konstruktivan način", dodaje Kushnier.
Ponekad djeca pokazuju i simptome traume koji nalikuju poremećajima poput ADHD-a ili opozicijskog prkosnog poremećaja. Ipak, Biller ističe: "Unatoč raširenosti disfunkcije, obitelji nisu osuđene na propast. Kada se prepozna, rješavanje problema može dovesti do značajnog ozdravljenja za obitelj i pojedince unutar nje."
Prvi korak prema promjeni jest priznanje da postoje disfunkcionalni obrasci, kaže Erin O’Callaghan iz Brightside Healtha. "Svi članovi obitelji trebali bi priznati ulogu koju igraju u toj dinamici", ističe.
Nakon toga, može se raditi na poboljšanju komunikacije, postavljanju zdravih granica i promicanju odgovornosti. Terapija može pružiti siguran prostor za rješavanje teških problema i učenje strategija za rješavanje sukoba.
Ako se disfunkcija odnosi na širu obitelj, važno je postaviti granice i otvoreno komunicirati, čime ujedno djeci dajete primjer kako upravljati teškim odnosima. O’Callaghan preporučuje davanje prioriteta mentalnom zdravlju i traženje stručne pomoći kako biste naučili nositi se sa stresom. Jednako je važno poticati brigu o sebi, kako za sebe tako i za djecu, bilo da se radi o vježbanju, meditaciji ili jednostavnom opuštanju.
Djeci treba pokazati zdrave strategije suočavanja i podučiti ih tehnikama emocionalne regulacije, poput dubokog disanja ili pisanja dnevnika. Važno je podržati njihovu autonomiju kako bi se osjećala dovoljno sigurno da kažu "ne" ili se udalje iz neugodnih situacija.
Pripremite plan za rješavanje sukoba, vježbajte teške razgovore i naučite djecu kako se postaviti. U sukobu s članovima obitelji pokušajte ostati smireni i budite spremni povući se ako situacija eskalira.