MODERNI nogomet globalni je proizvod na otvorenom tržištu u kojem novac diktira rezultat. Vrlo su rijetki primjeri momčadi koje su do uspjeha došle iz drugog plana ili na način drugačiji od onog kako funkcionira većina svjetskih klubova.
Ako kojim slučajem bacite oko na ligašku tablicu Belgije, na prvom mjestu ćete vidjeti ime koje vam možda i nije pretjerano poznato. Royale Union St. Gilloise prije samo šest godina igrao je treću ligu, a tri sezone prije toga bio je pred gašenjem i potpunim amaterizmom.
Ove sezone izborio je plasman u 13. najjaču ligu Europe i nakon 21 kola u leđa mu gledaju svi belgijski klubovi. Do kraja regularnog dijela sezone ostalo je još 13 kola, a nakon toga slijedi doigravanje koje će dati novog prvaka.
Sjajna priča ima šansu postati prava bajka, ona o Pepeljugi u modernom nogometu. O usponu, padu i procvatu Union St. Gilloisea popričali smo sa Samom De Leenerom, jednim od istaknutih pripadnika njihove navijačke skupine Union Bhoys.
Protiv buržoazije su se borili prljavštinom. Prozvali su ih Apašima
Iako je posljednju titulu prvaka Belgije osvojio pradavne 1935. godine, Union je daleko najtrofejniji belgijski prijeratni klub. Od svog osnutka 1897. godine osvojio je 11 titula prvaka u sljedećih 38 godina, čime je još i danas treći najuspješniji belgijski klub, iza Anderlechta i Club Bruggea.
Za razliku od ostalih belgijskih klubova kasnog 19. stoljeća, koji su nastali u krugovima buržoazije koja je u popularnom sportu vidjela vrstu elitne zabave, Union je nastao kao klub studenata sa Saint-Michelea, sveučilišta koje su pohađala srednjoklasna, radnička briselska djeca.
Union nije samo nastao na drugačiji način nego je tako i igrao nogomet. Zbog rapidnog uspjeha i brojnih trofeja (prva titula prvaka stigla je već 1904. godine) suparnički navijači su ih zamrzili. "Rekli su da igramo prljavo, grubo i negledljivo. Dali su nam nadimak Apaši. Tada su se tim nazivom častile bande koje su haračile Parizom i drugim zapadnoeuropskim metropolama", kaže nam Sam.
Klub je u razdoblju do 1. svjetskog rata bio jedan od najboljih klubova kontinentalne Europe. Osvajao je turnire poput Coupe van derStraeten-Ponthoza i Coupe Dupuicha, koje mnogi smatraju pretečama modernih europskih kupova. Union je čak gostovao u Parizu, gdje je igrao prijateljsku utakmicu protiv francuske reprezentacije na proslavi osnivanja FIFA-e.
I između dva velika rata bio je uspješan. Uzeo je četiri titule, a sredinom tridesetih godina povezao je 60 utakmica bez poraza, što mu je priskrbilo nadimak Union 60. Tada su stigli 2. svjetski rat, nova Europa i sasvim novi nogomet, u kojem se Union nije snašao.
Anderlecht je preuzeo primat, a navijači jedva spasili klub
Uslijedile su vrlo teške godine. Zahvaljujući pametnom ulaganju Anderlecht je preuzeo primat u briselskom i belgijskom nogometu. "Union je tada do cilja htio doći na stari način koji više jednostavno nije funkcionirao. U pedesetima smo se još nekako držali, ali u šezdesetima su nastali pravi problemi. Postali smo yo-yo klub, stalno smo bili između prve i druge lige. 1973. smo ispali u drugu ligu i nismo se vratili u prvu sve do ove sezone", dodaje Sam.
Klub je zamalo bankrotirao 1977. godine, ali su ga spasili navijači koji su mu glavu iznad vode održali raznim pozajmicama. Takvo rješenje bilo je efikasno, ali kratkoročno. Klub se utapao u dugovima koji su ga paralizirali i u jednom trenutku izgledalo je kao da se pomirio s tim da će imati amatersku budućnost.
Klub je pao čak do četvrte lige, a bitnu ulogu u očuvanju kakvog-takvog profesionalnog statusa imala je i općina Saint-Gilles, koja je klubu na razne načine pomagala da zadrži uvjete za licencu treće lige..
Ipak, u svim tim teškim godinama klub i navijači razvili su posebnu vezu s možda najprepoznatljivijim Unionovim brendom. Stadion Joseph Marien jedan je od najposebnijih stadiona starog kontinenta.
Stadion koji je zaštićeno kulturno dobro ima u sebi plaketu s Dinamovim imenom
Sam objašnjava kako je izgrađen popularni stadion: "Sve do 1914. godine bili smo nomadi i seljakali smo se po južnom dijelu grada. S obzirom na uspjehe, bilo je vrijeme da dobijemo neku bolju lokaciju. Tada nam je belgijska kraljevska obitelj preko svoje zaklade poklonila zemljište u parku Duden, jednom od najljepših u Bruxellesu. Stadion je trebao biti gotov odmah, ali je sve stalo zbog njemačke ofenzive u ratu. Ipak, završen je 1919."
Prvu utakmicu na novom stadionu Union je odigrao protiv Milana. Poveznica između ta dva kluba bila je velika u to doba. Prva prava Milanova međunarodna zvijezda bio je Luigi Van Heghe, bivši igrač Uniona. Na Marienu su se igrale i nogometne utakmice ljetnih Olimpijskih igara 1920. godine, a zanimljivo je da je baš na njemu svoju prvu utakmicu u povijesti odigrala španjolska nogometna reprezentacija.
"Fasada glavne tribine u sljedećim je godinama uređena u stilu art decoa, s prepoznatljivim detaljima iz prijeratnog razdoblja. Otad se, zapravo, ništa nije promijenilo. Ona je zaštićena kao kulturno dobro, ali i to je radilo svojevrsni problem. Naime, nju nismo smjeli dirati, a samim time ni mijenjati oblik stadiona i prilagoditi ga novim potrebama. Devedesetih su zatvorene tribine iza gola i uskoro ih je prekrila šuma. Glavna tribina zatvarana je nekoliko puta i obnavljana, ali 2016. godine morali smo se preseliti na Heysel dok se stadion ne renovira. Tada su dodane tri tisuće sjedalica i neke manje korekcije kako bismo mogli igrati više lige", kaže nam sugovornik.
Zanimljivo je da se u sklopu stadiona nalazi mala tvornica piva s jedinstvenim receptom pa tako na Marienu možete popiti napitak od hmelja kakav ne postoji nigdje drugdje. Unutar stadiona nalazi se i plaketa s Dinamovim imenom i grbom. Naime, jedan od posljednjih velikih izleta Uniona u Europu bio je Kup velesajamskih gradova 1963. godine. Tada su snage odmjerili sa zagrebačkim klubom, koji je bio bolji (otišao je do finala, gdje je izgubio od Valencije), a plaketa s tog susreta i danas stoji kao uspomena u prostorijama glavne tribine gdje se navijači okupljaju prije utakmica.
Klub je skoro postao amaterski. Sve je promijenio tip koji je revolucionizirao engleski nogomet
2015. godina bila je ključna u Unionovoj povijesti. Tada je klub kupio njemački biznismen Jurgen Baatzsch. Iako je njegova kratkotrajna vladavina bila kontroverzna, privremeni priljev novca bio je ključan u sljedećoj sezoni, jednoj od najbitnijih u povijesti belgijskog nogometa.
Naime, tada se druga liga, u kojoj se Union nalazio, posljednji put igrala po starom formatu. Belgijski nogometni sustav od sljedeće sezone dijelio se na dva profesionalna ranga - 1A i 1B - dok su sve ostale lige postale amaterske. Samo prvih osam klubova druge lige išlo je u ligu 1B, a to je Unionu jedva pošlo za rukom.
Pri kraju sezone 2017./18. klub preuzima engleski biznismen Tony Bloom, inače vlasnik kluba Brighton and Hove sa svojim partnerom Alexom Muziom. Englez koji se obogatio na igrama na sreću htio je klub na kontinentu, ne predaleko od Engleske, koji ima veliku povijest i potencijal.
"Klub je postao profesionalan. Polako smo od kluba čiji igrači nakon utakmice ispijaju pivo s nama postali ozbiljan klub. Ključnu ulogu odigrao je skauting koji vodi Muzio. Mi i danas imamo ekipu prepunu anonimaca za šire pojmove, ali oni imaju nevjerojatno znanje pronaći igrača gdje ga nitko drugi ne vidi. Sličan pristup ima i Brighton, koji je analitikom i pametnim ulaganjima postao stabilan prvoligaš u jednoj Engleskoj", objašnjava Sam.
Otad je Unionu sve procvalo. Klub je ušao u polufinale kupa, prvo nakon sto godina, i ušao je u prvu ligu. Ove sezone bajka bi mogla postati potpuna jer Union senzacionalno predvodi prvenstvo.
"Ovo bi bila najveća ludnica u povijesti belgijske lige. Ni sami ne vjerujemo da je to moguće"
Unionovi navijači ni sami se ne usuđuju sanjati, kaže Sam: "Mislim da bi to bila prava priča o Pepeljugi. Unionov naslov bio bi ludnica, najveća priča u povijesti belgijske lige, ali ne i nogometa. Za mene je Mechelenovo osvajanje Kupa pobjednika kupova 1988. protiv Ajaxa veće iznenađenje. Ipak, treba reći kako ovo nije priča o pobjedi starih načina u najstrožem smislu. Naši vlasnici imaju love i bez njih ne bismo bili gdje smo danas."
"Cijeli grad priča o Unionu. O nama pišu diljem Belgije i Europe. Utakmice su rasprodane, a tribine grme svaku utakmicu bez obzira na to protiv koga igramo i pobjeđujemo li ili gubimo. Ponosan sam na ovaj klub. Još uvijek nam se sve čini predobrim da bi bila istina. Ipak, sustav nam ne ide u prilog. Igra se doigravanje, a bodovi preneseni iz prvog dijela prvenstva se prepolavljaju. Bitno je samo da uđemo u prva četiri, onda je sve moguće, iako se i dalje čini nevjerojatnim", dodaje.
Navijači Uniona su svjesni da je za novi iskorak potrebno još jednom odbaciti "stare načine".
"Svi smo svjesni da nam treba novi stadion, to je najveća tema među navijačima. Marien jedva zadovoljava sve uvjete za prvu ligu. Nemamo pravi parking, ne možemo dodati krov ni nove tribine. Svjesni smo da je za uspjeh u modernom nogometu ključ vrhunski stadion. Na Dudenu ćemo biti još sigurno nekoliko godina, ali naša uprava već ima planove za novi stadion. Spremila je 70 milijuna eura za taj projekt", zaključuje Sam, koji ima iskustva i s hrvatskim nogometom te nam je usporedio te dvije lige i pogled na nogomet.
"Futsal Dinamo je poseban klub. Nisam mogao vjerovati kad sam vidio Bad Blue Boyse"
Sam je inače prijatelj nekoliko Dinamovih navijača te je nerijetko dolazio na Dinamove utakmice. Gledao je čak dva finala Kupa, protiv Rijeke u Varaždinu i protiv Hajduka u Vinkovcima. Iza sebe ima i nekoliko derbija protiv Bijelih, odlazak u Vukovar na Dan sjećanja, ali i utakmica "malog" Dinama.
"Osjećao sam se jako privilegirano što iz prvog reda mogu kao vanjski element gledati Bad Blue Boyse izbliza. Nisam mogao vjerovati kad sam vidio s kakvom strašću navijaju i koliko su glasni. Mi, Union Bhoysi, nikad se nismo smatrali ultrasima poput njih, nego navijačima. Pričao sam s njima o mnogo aktualnih tema, ne samo nogometnih. Najdraža utakmica bila mi je protiv Hajduka na Maksimiru, bilo je toliko pirotehnike da je izgledalo kao da tribina gori", kaže Sam pa dodaje: "Šteta što su Mamići napravili od tog kluba. Kad vidim s kolikim fanatizmom neki ljudi i dalje navijaju za njega, tek onda shvaćam koliki potencijal ima."
Rekao je i po čemu se utakmice u Belgiji razlikuju od utakmica u Hrvatskoj: "Mi imamo puno bolju posjećenost, posebno na malim klubovima. Hrvatski prvoligaši osim prva četiri kluba nemaju neki veći posjet, čini mi se. Ipak, atmosfera je drugačija. U Hrvatskoj ima više pirotehnike i to mi se jako sviđa."
Spomenuo je i "mali" Dinamo. "Bio sam na nekoliko utakmica Futsal Dinama. Spektakl na Šalati bio mi je prvi susret s Dinamovim navijačima. Bio sam član sve do korone jer otad više nisam putovao u Hrvatsku. Sviđa mi se taj klub, posebna je priča. U Belgiji nema previše takvih primjera. Ovaj novi Beveren funkcionira po sličnom principu, ali nije pretjerano uspješan."
"Bitno je da klub ostane povezan s navijačima. Mi nismo navijački klub, ali imamo predstavnike u upravnom odboru kao direktnu vezu s onima koji odlučuju. U prošlosti smo imali čak i veće ovlasti, sada je to malo drugačije, ali i dalje smo tu. Izborili smo se za niže cijene karata studentima i mladima koji tek postaju navijači. Surađujemo sa zajednicom i s klubom pokušavamo djelovati prema njoj. Bez toga cijela ova priča nema smisla", zaključuje navijač Pepeljuge belgijskog nogometa.