SRELI smo je u Umagu, stršala je u gužvi Stela Marisa. U tjednu tenisa i svega onog popratnog što donosi umaška noć, Blanka Vlašić nije došla odati se provodu. Pokoja sponzorska obveza, kavica i povratak kući - treningu. Kaže da radi više nego ikad, no jasno riječ je o prilagođenim treninzima koje je Joško Vlašić smiksao da razbije rutinu oporavka od bolne ozljede. Bol je tim neugodnija jer je Blanku izgurala s liste sportaša na Olimpijskim igrama u Londonu. Trebalo je to, i sama će priznati, biti njeno najsjajnije natjecanje. No, iz svega je puno naučila.
Kada je otpao London, trebalo je pronaći nove izazove. I ubiti se treningom, da misli krenu drugim pravcem.
"Ovdje nije riječ o odluci, jer ja nisam imala izbor. Nisam ništa odlučila, tako se dogodilo i pomirila sam se s tim. Unazad mjesec dana polako prihvaćam stvari kakve jesu. U mom srcu sve je sjelo na svoje mjesto. Kada zbrojim sate treninga u tjednu, više ih je nego ikada. Moramo se koncentrirati na jačanje stopala. Slobodna mi je samo nedjelja, odem se okupati, srećom more je ispred kuće. Vani nisam izašla od operacije i ne nedostaje mi jer sam toliko motivirana i veseli me svaki trening koji odradim ništa drugo mi ne treba."
Trebala je biti fit do lipnja, ali nakon operacije zgloba po javila se infekcija. Boli i dugo traje.
"Stvari zaista idu prema boljem nakon te nesretne infekcije koja tako sporo prolazi. Radi se o slabo prokrvljenom mjestu, a i dugo sam vremena provela na antibioticima. Oprezni smo, jer ovakve se stvari znaju vraćati. Svakim danom zglob treniramo s većim opterećenjem. Prilagođavamo zglob na jednu novu bol. Ne možeš mirovati i čekati da sve sjedne na svoje mjesto. Nove strukture se moraju prilagoditi na moj način života, na stresne treninge, skokove... Kad bol ide na zdravio, onda to nije problem. Samo da nema trajnih oštećenja. Kažu da nema."
Praktički, Blanka unatoč teškoj ozljedi, zahvaljujući Joškovim inovacijama, nije propustila ni dan treninga.
"Tata se zaista potrudio da naše alternative. S obzirom na to da ne mogu trčati, radimo druge vježbe, jačamo mišić lijeve noge. Kada se vratim skakanju, neće mi dugo trebati da uđem u formu, jer sam u biti potpuno spremna"
Kada možemo očekivati taj povratak?
"Više ne želim dati bilo kakvu procjenu, jer se do sada sve izjalovilo. Ako sam nešto naučila, to je da ništa u životu nije sigurno. Veselim se svakom malom pomaku, sve što ni je nekada bilo bitno sada je trivijalno. Shvatila sam koliko je važan svaki dan u kojem mogu bezbolno hodati."
S Londonom se pomirila, ali daleko od toga da je preboljela. Koliko god htjela ostati čvrsta, zna se što je očekivala od ovih Igara. Nikad brojnija hrvatska delegacija ide na put bez glavne uzdanice.
"Žal postoji i ne mogu reći da se ovoga neću sjećati tijekom života. Htjela sam da London bude taj najsjajniji trenutak, ali idemo na sljedeće igre. Između njih bit će puno svjetskih i europskih prvenstava. Ako ovaj neodlazak na Igre nešto promijeni u mojoj karijeri, bit će to samo pozitivno jer sam naučila mnoge stvari. Ugradit ću ih u svoju novu glavu"
Kakav osjećaj može biti gledati svoje kolege na Igrama?
Iskreno, još nisam odlučila hoću li uopće gledati Igre na televiziji. Pomirila sam se s ovim što se desilo, ali to ne znači da me ne bi boljelo da gledam skok u vis na tv-u. Mislim da ću pratiti iz prikrajka, čitati malo u novinama. Bit će to teško gledati. Šteta ovo bi mogla biti najbolja godina za hrvatske sportaše na Olimpijskim igrama. Žao mi je što ne mogu pomoći da ta slika izgleda još i bolje, ali snaći će se naši u Londonu i bez mene."