Foto i video: Zvonko Alač
RASTANAK s turobnom betonskom džunglom Sao Paula sam po sebi sjajna je vijest, a posebno kada odatle u smjeru Rio de Janeira odete u neočekivano luksuznom i komfornom autobusu, koji udaljenost od preko 400 km prevali za sedam sat i uz cijenu od 250 kuna.
Kao netko tko je pola života propatio na dugim međugradskim busnim linijama, potpisujem da bih se od sada do kraja života vozio diližansom kao što je ona koja jezdi između dva najpoznatija brazilska grada. Ne samo što je plaćate puno jeftinije od aviona koji prometuje na istoj relaciji, nego je putovanje kroz pastoralni krajolik planinskih vrhova izgubljenih u oblacima i travnatih brežuljaka po kojima pasu krave, odmor za oči i melem za dušu nakon protuprirodno velikog i urbanistički iskasapljenog grada.
Osim uvjeta iz "biznis klase", lanč paketa i spuštenih sjedala, dobijete i stajanje na odmorištu koje nasred Brazila nudi ugođaj pravog pravcatog bavarskog gasthausa. Stvarno, što čovjek više može poželjeti?
Naravno, Rio, s favelama koje prodiru do centra grada, hordama prosjaka, vojskom beskućnika i podzemnim svijetom lupeža i razbojnika, svjetlosnim je godinama daleko od idealnog grada, ali u odnosu na ono što smo doživjeli u najvećem gradu obiju Amerika, osjećamo se kao Romi koje je Bandić iz Kozari Boka preselio u Sopnicu Jelkovec.
Rio u odnosu na Sao Paulo ima i jednu ogromnu kompetitivnu prednost. More.
Iako u centru Rija smrdi po govnima i pišalini, nozdrve će vam češće nego rjeđe oplahnuti miris mora, po čemu je autora teksta ovaj grad podsjetio na Napulj, Marseille, Bari, Split. Naravno, koliko god mediteranski lučki gradovi-slučajevi imali crnih strana, ipak su daleko manje opasni i metastazirani od ovog ljepotana teškog karaktera i krasnih žena.
Primjerice, na raskrižju prije našeg hotela gledali smo raciju i pretres nekolicine osumnjičenika za razbojstvo, dok nas je dolaskom do konačišta zatekla ista scena, ali ovaj put na zidu hotela.
U Riju će vam oči biti širom otvorene ne samo dok pazite na ruksake i džepove, nego i na ljepote što dvonoške pored vas prolaze. Za razliku od Sao Paula, gdje grad poludi tek vikendom u boemskoj četvrti, u Riju tulum što traje cijele godine, Svjetskim prvenstvom postaje samo još veći, luđi i eruptivniji.
Šetajući se njegovim kalama i rivama, Nishimura i Kovačić neće vam pasti napamet, a glavna četvrt za zabavu Lapa, koja izgleda kao mundijalska verzija razvratnog maskenbala na kojem su svi na dopingu od capirinhe, idealna je za razmijeniti taktičke analize sa ljubiteljima nogometa iz svih krajeva svijeta, koje se svode na sljedeće: "No penalty", "Neymar, too young", "Sorry Croatia", "Fifa = Brazil", "Casillas baad" i slično.
Galeriju likova koja ispunjava centar grada nemoguće je opisati ni nabrojati, ali recimo da od navijača prednjače Argentinci i Čileanci, koji se okupljaju na poznatim stepenicama Escadaria Selaron, koje su djelo njihovog istoimenog sunarodnjaka, ali naravno da su zastupljene i gotovo sve ostale navijačke nacije.
U Rio smo skoknuli ne samo kao intermezzo prije hodočašća duboko u džunglu Amazone, utakmice Hrvatske i Kameruna, nego i kako bi vidjeli što u nedjelju na Maracani Bosna i Hercegovina može protiv Argentine.
Sušićevu reprezentaciju najvećim dijelom pratit će dijasporaši, ali očekuju se i navijači iz BiH. Koliko će ih biti i kako će parirati desecima tisuća Argentinaca, čitajte ovdje.