KADA je 15. lipnja prošle godine ždrijebom u Beogradu odlučeno da će Hrvatska za polufinale rukometnog Eura morati biti među dvije reprezentacije u paklenoj konkurenciji (Francuska, Island, Norveška, Slovenija, Mađarska, Španjolska, Rusija), malo tko je očekivao da će naši rukometaši u Srbiji uspjeti dokopati se borbe za medalje.
Ipak, optimizam je kako se bližilo prvenstvo rastao, dijelom i zbog činjenice da su kvalifikacije odrađene impresivno, sa šest pobjeda u šest utakmica, uključujući i dvije nad Španjolcima.
Redom - Island, Slovenija i Norveška, prvi su stajali na putu za Beograd, gdje su se kovale medalje. Po dobrom starom običaju, naši su uz dosta muke iščupali prve bodove, već protiv Slovenije je bilo lakše da bi utakmica s Norveškom dala potvrdu da ova reprezentacija može daleko. Barem do priželjkivanog polufinala.
Kao jedina stopostotna reprezentacija Hrvatska je izborila drugi krug, na početku kojeg je uslijedilo i prvo veliko razotkrivanje. Španjolci, ista ova momčad koja je tijekom čitave borbe za broncu bila u podređenom položaju, iskoristili su prvo od dva očajna poluvremena naših na turniru i uzeli bodove kojima su naše doveli u situaciju da se vade na Francuzima. Za razliku od nekih prijašnjih godina, Karabatić, Dinart i društvo su ovaj put bili išamarani i poslani kući. Što se tiče okršaja s Mađarima, revijalni dvoboj i završio je s pomirljivim remijem.
Raspali se kad je bilo najvažnije
A onda je uslijedila "najveća utakmica s njima ikad". Tako je Ivano Balić najavio sudar sa Srbijom. Dvoboj koji bi Slavko Goluža dobio radije nego finale. A nije. A zašto nije, izbornik je rekao da treba pitati igrače, a ovi su pak upućivali na Golužu. Tkogod, jedno kobno poluvrijeme bilo je dosta da se rasprše snovi o zlatu u Beogradu. U BeoAreni koja je sijala mržnju, ne i strah za 200-ak naših navijača. Ali, doći ćemo i do toga.
Na pola sata Srbija je izgledala kao da je zalutala u polufinale, ali naši to nisu uspjeli kapitalizirati. Nevjerojatnim promašajima i tehničkim pogreškama dali su Srbima bonus, da u nedostatku Stanićevih obrana, na odmor odu s minimalnim zaostatkom. U prvim minutama drugog dijela počelo je curiti, voda je ulazila u hrvatski brod, koji je sasvim potonuo pod Ilićevim i Vujinovim torpedima. Zbog čega su naši rukometaši u drugom poluvremenu izgledali onako bojažljivo, pitanje je na koje ćemo odgovor tražiti godinama. Dok ga ne nađemo, vrijedi notirati kako su na dodjelu medalja Srbi stigli s vojničkim kapama. Da je i našima bilo ratničkog mentaliteta u drugom poluvremenu, možda bi ova bronca bila malo manje gorka. Da ne govorimo kako se je Lijepa naša i ove nedjelje mogla intonirati u Beogradu.
Prva medalja Goluže izbornika
Slavko Goluža osmijeh nije mogao skriti, makar će priznati kako je živio za zlato. Prva medalja u izborničkoj karijeri, nakon lanjskog petog mjesta na SP-u, potpisana je nakon mukotrpnih priprema na kojima je izbornik u prvi plan stavljao obranu. Goluža je toliko uoči EP-a trubio o obrani da biste se zapitali 'vježba li uopće napad', a baš je obrana bila najjače oružje, iz kojeg su sijevali meci u obliku kontri i polukontri. Brojnim rotacijama Goluža je znao tražiti momčad, davajući protivnicima do znanja kakvu širinu ima Hrvatska, a nisu upalile jedino protiv Španjolske i onda kad je bilo najvažnije. Na malu minutažu protiv Srbije osim Balića žalio se i Čupić, a njihove alternacije nisu se proslavile (Duvnjak je pet lopti bacio u ništa, a Horvat promašio ključni šut za povratak u igru), baš kao niti u kratkoj minutaži golobradi Batinović.
Kopljar konačno opravdao povjerenje
Zato jest - Marko Kopljar. Čovjek kojem je Goluža od prvog dana poklonio maksimalno povjerenje, najosporovaniji igrač u našoj reprezentaciji, zasjenio je i Alilovićeve bravure na golu. Sa svojih (uskoro) 26 godina i 210 cm Kopljar je konačno počeo pokazivati ono što se od njega tražilo. Da igra vrlo dobru obranu, to smo već znali, a i u tom segmentu je pružio dosta, više nego prije. No, što tek reći za napad? Ovaj stasiti Požežanin kao da je preko noći dobio hrabrost, nije se libio ulaziti u duele ni dići na 10 metara, a protiv Francuske i Srbije bio je naš najbolji strijelac. Uostalom, izabran je u najbolju sedmorku turnira.
Nažalost, Europsko prvenstvo u Srbiji pamtit ćemo i po ružnim stvarima, incidentima koji s rukometom (i mozgom) nemaju previše dodirnih točaka. Najavljivalo se kako će naše u Vršcu bodriti nekoliko stotina navijača, ali umjesto toga broj fanova s kockastim obilježjima mjerio se u desecima. Kad su reprezentativci preselili u Novi Sad, u utakmicama sa Španjolskom i Francuskom bodrilo je preko sedam tisuća ljudi. Još poslije dvoboja s Furijom napadnuto je nekoliko hrvatskih navijača, a to je poslužilo kao uvertira u nesretni utorak. Velika pobjeda protiv Francuske ostala je u drugom planu pored huliganskih napada, u kojima su žrtve bili i žene i djeca.
Sport ovaj put "nije pobijedio"
Na navijačkim forumima u Srbiji, valjda kao svojevrsno opravdanje za jednog ubodenog navijača, nekolicinu ozlijeđenih te 30-ak razbijenih ili zapaljenih automobila, mogli ste pročitati da su ih žuljala skandiranja "Vukovar, Vukovar", "Tko ne skače pravoslavac je". Osveta je, srećom, spriječena. Srpska policija se probudila nakon najava da će na završnicu i nogometni navijači, pa su u cilju suzbijanja nereda, vraćali s granice i one s valjanom ulaznicom. Unatoč tome što su naši navijači pristigli u BeoArenu na polufinale i finale, nije bilo većih incidenata, ali konačni dojam ostaje. Ne, za ovo prvenstvo se definitivno ne može upotrijebiti ona izlizana frazetina "pobijedio je sport".