Real i Barcelona: Nepoznata povijest dva najpoznatija kluba na svijetu

Foto: Guliver Image/ Getty Images

VJEROJATNO  nema većeg rivalstva, antagonizma, pa i netrpeljivosti i mržnje u svijetu nogometa kao što je u slučaju utakmica između Real Madrida i Barcelone. Animozitet između ta dva kluba odavno je prešao granice Katalonije i Kastilje i dobrano se zakopao na globalnoj razini među svim onima kojima je nogomet puno više od najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Najpopularniji derbi na kugli zemaljskoj

Umirovljenici, djeca u vrtiću, kućanice za vrijeme svojih ritualnih čajanki širom svijeta raspravljaju na dan El Clasica o tome tko je bolji: Ronaldo ili Messi, Modrić ili Iniesta,  Benzema ili Neymar. Globalna popularnost tih nogometnih mastodonata duboko se  infiltrirala u svijest i podsvijest nogometnog puka širom planete da danas klinci sve rjeđe navijaju za svoje, lokalne klubove nauštrb španjolskih superstarova.

El Clasico - rat na terenu

Posljednjih nekoliko godina taj antagonizam je sve više rastao, što dolaskom prgavog Portugalca Josea Mourinha na kormilo kraljevskog kluba, koji je svaki trenutak koristio da doliva ulje na vatru ionako užarene atmosfere, što činjenicom da je osim ove sezone, kad se u mrtvu trku za titulom uključio i madridski Atletico, vrh španjolske prve lige bio je rezerviran isključivo za Real i Barcelonu.

Pogled u prošlost

Međutim, ako se bacimo pogled u prošlost, vidjet ćemo da je nekad bilo sve drugačije.
U proljeće 1902. cijelom je Španjolskom vladala svečarska atmosfera.  Španjolska je dobila novog kralja. U čast mladog monarha  pripremane su mnogobrojne i raznovrsne svečanosti i proslave kojima bi se zabavila masa. Jedna od zabava za sirotinju bila je i tada poprilično nepoznata igra zvana nogomet. Tada, ali poslije će se ispostaviti da je od sve te parade pijanstva i kiča bila najvažnija i najutjecajnija.  Jedan novinski izvještaj iz tog doba opisuje taj novi i čudni sport kao nemoralan i kaže da ga igraju ''besramni mladići koji se usuđuju trčati u donjem rublju i vjerojatno pate od mentalnih oboljenja''.

Kup Kralja promijenio percepciju nogometa

No ipak je u danima neposredno prije krunidbe organiziran turnir nazvan Copa de la Coronación, uz sudjelovanje pet momčadi – po dvije iz Madrida i Barcelone i jednog iz Baskije (Club Vizcaya, koji je i osvojio turnir i nedugo poslije toga postao Athletic Club). Već sljedeće godine natjecanje će postati izuzetno prestižni Kup Kralja ( Liga je pokrenuta tek 1929.), a Alfons XIII će kasnije učiniti jako puno na tome da se percepcija nogometa u zemlji nepovratno promijeni.

Taj prvi, tada još neslužbeni Kup ima povijesni status zbog još jednog razloga. Samo  četiri dana prije Alfonsove krunidbe, u polufinalu tog natjecanja su se po prvi put ikada susrela dva danas najveća španjolska – a moglo bi se reći i svjetska – kluba. Na madridskom hipodromu koji se nalazio na pet minuta hoda od današnje lokacije stadiona Santiago Bernabeu, Barcelona je pobijedila 2-1,  što se smatralo izuzetno dobrim rezultatom za madridski klub koji je tada bio star tek nešto više od dva mjeseca. Barcelona je, s druge strane, postojala već tri godine, a te 1902. već je bila ovjenčana trofejem prvaka Katalonije.

Rođen je El Clasico

Tada je rođen El Clasico, onaj kakvog danas poznajemo.
Zanimljivost tog, nazovimo ga prvog El Clasica, jest da su za Barcelonu igrali uglavnom stranci, ponajprije Englezi. A sve je počelo tako da je ugledni švicarski poslovni čovjek Hans-Max Gamper, bivši igrač Basela te jedan od osnivača FC Züricha iz obiteljskih razloga  1898. došao u Barcelonu. Plan mu se bio kratko zadržati i produžiti za Afriku, no u Barceloni mu se jako svidjelo i tamo je ostao.

Pokatalonizirao je ime i postao je Joan Gamper, a ljubav prema nogometu i sportski fanatizam kojim je bio inficiran nisu mu dali mira sve dok nije odlučio i tamo osnovati nogometni klub. Preko novina je pozvao sve zainteresirane da mu se pridruže u osnivanju novog kluba. Javilo se dvanaestoro ljudi – pola stranaca, pola Katalonaca i rođen je Foot-Ball Club Barcelona. Iako pokretačka snaga kluba, Gamper je bio još sasvim mlad i prvenstveno je želio igrati – dužnost prvog predsjednika prepustio je Englezu Walteru Wildu. Legenda kaže, da su boje Barcinog dresa odabrane baš prema prvoj Gamperovoj ljubavi, nogometnom klubu Basel.

Real osnovao Katalonac

Povijest Reala je još začudnija i kompliciranija. 1895. Su engleski studenti u Madridu osnovali dva kluba iz kojih se izrodio treći – danas poznatiji pod imenom Real Madrid, no ime koje danas poznajemo dobit će tek 1920. ukazom  kralja Alfonsa XIII.
Iako Real Madrid za godinu svojeg osnivanja službeno priznaje spomenuti datum 1902., obično kao svog prvog predsjednika navodi Juliana Palaciosa. No on je bio predsjednik Cluba Española, a ne Madrid FC-a koji je iz njega nastao. Najvjerojatniji razlog za to je neugodna činjenica da su potonji zapravo pokrenuli – Katalonci! U stražnjoj sobi svoje trgovine tekstilom Al Capricho, nedaleko središnjeg madridskog trga Puerta del Sol i petstotinjak metara od kipa božice Kibele gdje Los Merengues proslavljaju svoje titule, braća Juan (Joan) i Carlos (Carles) Padros Rubio pozvala su istomišljenike i osnovala klub koji se odvojio od Palaciosovog Española; klub koji će postati Real Madrid.

Katalonac osnovao ponos Kastilje

U Madridu je to tabu tema. Činjenica da je klub rođen u nekakvom neuglednom skladištu  čiji su vlasnici bili sitni trgovci iz Katalonije nikako se ne slaže s kasnije stečenim glamurom i najfanatičniji navijači kraljevskog kluba tu istinu nikad nisu prihvatili. 
Podrijetlo  osnivača skrivano je tijekom Francove vladavine i u javnost je isplivalo tek u devedesetima, kad su toj temi novine El Mundo Deportivo iz Barcelone posvetile šest stranica i najavile je kao 'priču godine'. ''Katalonac je osnovao Madrid!'' stršao je veliki naslov na dan uoči jednog derbija.

Dakle, povijest oba kluba obilježili su paradoksi. Barcelonu, ponos Katalonije i simbol svojevrsne gerile prema španjolskoj kraljevskoj kruni zapravo su osnovali šačica Englea i jedan Švicaraci, a Real, taj prepoznatljiv totem unitarizma i kastiljske diktature koja je negirala sve katalonsko, osnovao je baš jedan Katalonac.