LAKO što je Pippo Inzaghi predvidio da će Milan sinoć uz imena poput Ibre, Robinha, Pata i Ronaldina trebati njegovu pomoć. Više će zapanjiti podatak da je, osim u minutažu, vjerovao da Mourinhu može zabiti dva pogotka, koja će ga lansirati do titule najboljeg strijelca u povijesti europskih nogometih kupova. Milanovi dresovi s brojevima 69 i 70 bili su spremni. I poslužili su svrsi.
"Majica s brojem 69 spremna je već dulje vrijeme. Ove pogotke posvećujem svim talijanskim nogometašima, često nepravedno podcijenjenima. Komentatori su puno puta zaboravili na mene, danas me opet dižu u zvijezde. No, lijepo je to. Zabio sam Cataniji, a sljedećih devet utakmica nisam odigrao. Nije lako ostati usredotočen. Znam da ne mogu igrati vječno, ali želja me ne prolazi. Ipak, trebam osjećati da sam bitan ekipi, trenutno se tako osjećam."
Neuništiv, besmrtan, nestvaran... Danas se Pippovi kritičari natječu tko će "ubosti" bolji epitet za čovjeka koji će vam zabiti ako i kada treba, makar i s dimnjaka.
U Seriji A Inzaghi je debitirao 1995. godine u dresu Parme, no njegova se tržišna eksplozija dogodila u Atalanti (veliku karijeru najavio je još u matičnoj Piacenzi), gdje je sa 24 pogotka u sezoni postao prvi topnik lige. Jasno, odmah je predodređen za više domete. Danas bi njegov transfer u Juventus iznosio negdje 23 milijuna eura.
Bio je to njegov sedmi klub u sedam godina. I klub u kojem će se konačno zadržati. Partnerstvo sa Zidaneom i Del Pierom donijelo je Torinu nezaboravne trenutke. 1998. godine Inzaghi je hat-trickom Bologni donio Juventusu Scudetto. Idila je trajala do 2001., kada je zbog Trezegueta preselio na klupu, a nije se uspio izboriti niti za status koji je u svlačionici Bianconera uživao kapetan Del Piero. U eri Milana, koja traje već čitavo desetljeće (ugovor je produžio do ljeta 2011.), Pipo je uzeo ono najveće. Pehar Lige prvaka, baš protiv Juventusa 2003., u utakmici koju su odlučivali jedanaesterci. Pippo nije bio među izvođačima, a one magične večeri u Istanbulu 2005. godine nije bio niti na klupi. Bila je to godina Crespa i Ševčenka, ali ne i Milana. Juventus im je odnio prvenstvo koje je njima mnogo godina kasnije odnio - Calciopolli. Milan je bio viceprvak, ali nije bio čist da preuzme naslov. Danas titula prvaka Italije iz 2004./05. nema svog vlasnika.
Dvije godine nakon istanbulskog finala koje se može izgubiti samo jednom na onakav način, stigla je prilika za osvetu. A pravi čovjek za taj posao bio je upravo Inzaghi. Sam je pobijedio Redse. I to kako.
"To su najvažniji pogoci u mom životu. Oni će me zauvijek obilježiti, više od toga ne mogu napraviti", rekao je.
Inzaghi je prvi igrač u povijesti koji je zabio dva hat-tricka u Ligi prvaka (Hamburgu i Dinamu Kijev) u dresu Juvea. Rekordni, treći zabio je Deportivu, ali ubrzo se s njim izjednačio Micheal Owen.
I danas, sa svojih 37 godina, izneređuje statističke rubrike.
Sa 70 pogodaka je najbolji strijelac u povijesti eurokupova, ispred Raula. Dva gola koja je zabio Mourinhovom Realu podignula su ga na vječnoj ljestvici najboljih Milanovih strijelaca, gdje je preskočio legendarnog Marca van Bastena na šestom mjestu.
Van Basten je između 1987. i 1993. godine u 201 utakmici zabio 124 gola, dok je Inzaghi zatresao suparničke mreže 125 puta u 289 utakmica.
Ljestvica najboljih Milanovih strijelaca u povijesti (u svim natjecanjima):
1. Gunnar Nordhal (Šve) 221 gol u 268 utakmica
2. Andrij Ševčenko (Ukr) 175 / 322
3. Gianni Rivera (Ita) 164 / 658
4. Jose Altafini (Bra/Ita) 161 / 248
5. Aldo Boffi (Ita) 131 / 187
6. Filippo Inzaghi (Ita) 125 / 289
7. Marco van Basten (Niz) 124 / 201
8. Giuseppe Santagostino (Ita) 106 / 236
9. Pierino Prati (Ita) 102 / 209
10. Louis van Hege (Bel) 97 / 88