DOK SAM odrastao kao ljubitelj nogometa u Yorkshireu, malo toga je privlačilo moju pažnju izvan spektakularne stratosfere engleskog nogometa. Kad nisam pratio ili sanjao o izvanrednom usponu Hull Cityja kroz niže razrede engleskog nogometa, ono malo preostalog vremena provodio sam razmjenjujući Shoot Out karte u školi ili lokalnom parku, gdje bih pokušavao imitirati najbolje golove iz posljednje emisije Match of the Day, za Breaking the Lines piše Brad Jones.
Nemogućnost ostajanja budnim za utakmice Lige prvaka dok škola traje ili pristupanja ičemu drugom osim BBC-jeva nogometnog programa značila je da je tijekom moga djetinjstva nogomet postojao samo unutar ovog blaženog balona. Trebalo je to biti nešto posebno, poput superiornosti Španjolske i Barcelone, da nogometne rasprave unutar obitelji i među prijateljima skrenu s domaćih tema.
Sljedeći segment igre koji je proširio moje i bratovo poimanje nogometa bio je Football Manager. Godine su provedene s PSP-om u rukama, a u središtu priče uvijek je bio Hull City. Ulazak u to neobično okruženje često nas je vodio do izbora istih pouzdanih igrača.
Od prve sezone i transfera bez odštete Stephena Appiaha do neizbježnog dolaska Axela Witsela, u obitelji Jones bilo je mnogo favorita. Našao se tu i jedan igrač pouzdaniji, marljiviji i zahvalniji od svih drugih. Hrvatska senzacija - Darijo Srna.
Nije to bio neki običan igrač Xereza ili Standarda
Budući da je imao bolju statistiku nego gotovo bilo koji drugi igrač, nikad nismo razumjeli zašto je toliko godina ostao u Šahtaru iz Donjecka. Tek kad smo sazreli i proširili svoje znanje o sportu, shvatili smo zašto. Srna nije bio običan igrač Xereza ili Standarda iz Liegea ili nekog drugog kluba kojim smo nesvjesno započeli igru. Njegova odanost i dugovječnost kao vrhunskog igrača često je nadživljavala naše trenerske mandate. Isto kao i njegova vjernost Šahtaru, koja je potrajala izvanrednih 15 sezona i nadmašila 12-godišnji mandat Mircee Lucescua.
Po dolasku u Ukrajinu, Srna se već etablirao kao jedan od najboljih hrvatskih mladih igrača, koji je tijekom četiri sezone pomogao splitskom Hajduku da osvoji naslov prvaka i dva kupa, što mu je osiguralo mjesto u hrvatskoj reprezentaciji na Euru 2004. godine.
Iz velikana jedne zemlje u velikana druge zemlje. Transfer iz Splita u Šahtar Donjeck naizgled je sugerirao početak uspješne karijere za Srnu. Međutim, morao je prevladati nemirne vode kako bi došao do Majstora s mora.
U Metkoviću, malom gradu u kojem je nogomet bio u sjeni rukometa, te kao sport prilično nebitan u jeku rata u Jugoslaviji, potencijal procvata nogometne karijere nije bio velik. Ipak, Srna je pronašao put do lokalne NK Neretve, u kojoj je bio sve bolji u ofenzivnim ulogama. Tada je stigao poziv iz Hajduka, ali i iz mnogih drugih klubova. Kako bismo naglasili osjećaj i strahopoštovanje po kojem je Srna danas poznat, recimo da je nakon napuštanja Šahtara 2018. godine iskazao interes za povratkom u Neretvu, ali do toga nikad nije došlo.
Nije bio samo karizmatični vođa nego kompletan igrač i čovjek
Iako je jedna stvar biti slavljen kao lojalan i legenda u jednom klubu, to se ponekad može pogrešno protumačiti kao veliki karakter i karizma nekoga tko je samo kompetentan i sposoban ispuniti ulogu koja je osmišljena da olakša posao tehnički nadarenijim igračima. Primjer toga je Gary Neville. Stoga je važno da razumijemo kako je potpun i kompetentan Srna bio ne samo kao čovjek, nego i kao igrač.
Njegov je prelazak u Šahtar dočekan kao iznenađenje, jer zanimanja je bilo po cijeloj Europi. Ovo pitanje intenziviralo se tijekom sljedećih mjeseci, kad je Srna zbog rijetkih nastupa potražio izlaznu strategiju iz planova Bernda Schustera i zatražio transfer. Međutim, impresivan pohod na Ukrajinski kup dao je Srni priliku da se prilagodi novom okruženju i vrati sklonost trofejima, iako u finalu nije mogao zaigrati. U ne baš blistavoj prvoj sezoni, koja je možda trebala utabati drukčiju karijeru za hrvatskog beka, on je ostao u klubu i ubirao plodove svoje strpljivosti.
Schuster je napustio Šahtar nakon manje od jedne sezone, a u svibnju 2004. zamijenio ga je Mircea Lucescu kojem je to bio 12. trenerski posao u karijeri. Samo tri tjedna kasnije, rumunjski stručnjak vodio je momčad do pobjede 2:0 u spomenutom finalu kupa protiv Dnjipra, što je odmah nagovijestilo njegove namjere. Promjena se pokazala plodnom usponu kluba, ali ništa nije bilo tako važno kao uvrštavanje Srne u početnu postavu. Tijekom sezone 2004./2005., druge Srnine u klubu, njegovi svestrani atributi i primjeran stav nisu Lucescuu ostavili izbora nego da zacementira njegovu ulogu u svojim planovima.
Briljirao i u Šahtaru i u hrvatskoj reprezentaciji
Hrvatski nogometaš imao je ukupno 42 nastupa i pomogao je Šahtaru da osvoji drugi naslov prvaka u povijesti. Situacija se mijenjala, kako za Šahtar, tako i za Srnu. Mjesto desnog beka osigurano je njegovom pronicljivom sposobnošću da organizira svoje kolege u obrani prije nego krene u proboje naprijed. Sve je to bilo simbol nove superiornosti njegove momčadi.
Konzistentne izvanredne partije nastavile su se i u dresu Hrvatske u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Hrvatska je izborila plasman u završnicu bodovno izjednačena sa Švedskom. Šveđani su izgubili samo dvaput, oba puta od Hrvatske i oba puta 1:0 golovima Srne. Ukupno je u devet nastupa postigao pet golova i pomogao Hrvatskoj da bez poraza dođe do Njemačke.
Istodobno je sa Šahtarom cijele sezone izgubio samo jednom, izjednačivši se s kijevskim Dinamom, koji je očajnički tražio put do vrha ljestvice nakon što je prethodne sezone zaostao sedam bodova. Dvije momčadi završile su 30 bodova ispred svih ostalih, obje s 23 pobjede i šest remija u 30 utakmica, što je značilo da treba odigrati majstoricu za naslov prvaka.
U utakmici koja je značila puno više od pojedinačnog trofeja, u godini kad su obje momčadi bile izvanredne, gubitnik bi pretrpio težak udarac. Oba kluba potpuno su zaslužila trofej nakon izvanredne partije, ali Šahtar je ipak tijesno bio bolji u produžecima. Bilo da igra za reprezentaciju ili za klub, prijateljsku ili natjecateljsku utakmicu, Srna je bio sve bolji. Potpuno je vladao desnim bokom, pobjeđujući u obrambenim dvobojima koji su zahtijevali fizičku snagu i tempo, a potom kvalitetu i preciznost posjeda. Napadači su ga izbjegavali, a braniči drhtali dok se njegova desna noga obavijala oko lopte za još jedan precizan centaršut.
Iskazujući takvu dominaciju u svakoj trećini terena, svojoj je momčadi usadio sigurnost i zarazan pobjednički mentalitet. U dobi od 24 godine imao je nogometni um koji je nadmašivao njegovu dob, a njegovi su se suigrači hranili energijom i inteligencijom koju je širio. Otada su mnogi klubovi bili željni dovesti ga u kudikamo privlačnije lige, ali Srna je bio u središtu nečeg posebnog i znao je da Šahtar Donjeck može pružiti još više, iako je 2007. godine, prvi put nakon četiri godine, kijevskom Dinamu morao prepustiti obje domaće titule.
Uslijedila je povijesna sezona
Ovaj neuspjeh samo je ojačao Šahtar, koji je zadržao okosnicu momčadi, Srnu, Čigrinskog, Fernandinha i Brandaa te Lucescua kao trenera. Klub je ponovno osvojio dvostruku domaću krunu. Dinamo je ubrzo uzvratio, ali njegov je 26. ligaški naslov Šahtar potpuno zasjenio u sezoni koja će ostati zapamćena kao najbolja Srnina u klubu.
U europskoj kampanji, koja je započela u Ligi prvaka, ukrajinska momčad pobijedila je 3:2 na Nou Campu. Iako to nije bilo dovoljno za plasman u nokaut fazu, svakako je potaknulo zamah u Kupu Uefe. Uslijedile su utakmice s Tottenhamom u kojima je Šahtar pobijedio ukupnim rezultatom 3:1, a do polufinala Šahtar je ostvario pobjede nad moskovskim CSKA-om i Marseilleom. Na redu je bio još jedan obračun s kijevskim Dinamom.
Kao što je bio slučaj u svakoj europskoj utakmici dotad, Srna je ponovno bio u početnoj postavi i u nezaboravnom razdoblju za ukrajinski nogomet. Prije te sezone, nijedna istočnoeuropska momčad nije se uspjela plasirati u četvrtfinale Kupa Uefe, a sad su dva ukrajinska kluba stigla do polufinala.
Nakon remija u gostima 1:1, Srna i njegovi suigrači imali su inicijativu u uzvratnoj utakmici, a hrvatski reprezentativac stalno je izazivao nered zajedno s Ilsinhom na desnoj strani. Srna je pokrenuo akciju za prvi pogodak Šahtara. Ubacio je precizni centaršut, nespretna Dinamova obrana proslijedila je loptu do Jadsona na rubu kaznenog prostora, koji je pogodio mrežu. Odmah početkom drugog poluvremena, Dinamo je izjednačio golom Ismaela Bangoure i tenzije su rasle. Uslijedilo je napetih 40 minuta tijekom kojih su obje momčadi bile blizu pobjedonosnog pogotka, ali sve je ukazivalo na to da će se igrati produžeci.
Minutu prije kraja, Willianov centaršut došao je do Ilsinha, koji je prošao svog čuvara, ušao u kazneni prostor i postao Šahtarov heroj. Kad je bilo važno, mentalitet i vođenje utakmice ponovno su se pokazali ključnim za Šahtar, a Srna je svoju momčad pretvorio u čvrstu defenzivnu strukturu koja je temelj za fluidne napade i koja je napravila monumentalnu razliku.
Asistencija u produžetku finala osigurala mu je naslijeđe klupske legende
Nakon što je nadoknadio zaostatak od 2:0 protiv HSV-a, Šahtarov suparnik u finalu Kupa Uefe u Istanbulu postao je Werder Bremen. Nakon dominacije u početnim minutama, Luiz Adriano postigao je prvi pogodak za Lucescuovu momčad, a Naldo je izjednačio deset minuta kasnije. Kako je utakmica odmicala, obje momčadi nadale su se da će njihova napadačka kvaliteta prevladati. Brazilski štih Williana, Luiza Adriana, Ilsinha i Jadsona bio je podjednako opasan i varljiv za Šahtar. Werder je u svojim redovima imao Claudija Pizarra na njegovom vrhuncu, a partner mu je bio obećavajući Mesut Özil. Ali nakon 90 minuta, nijedna momčad nije pokazala dovoljno za pobjedu, obje su trebale nešto drugo, a Šahtar je u Dariju Srni imao upravo to.
Nakon sedam minuta igre u produžetku, Willian je pronašao Srnu, koji se fokusirao na kazneni prostor i besprijekorno kalibriranom desnom nogom isporučio loptu ispred Jadsona koji je svladao vratara Tima Wiesea. Bio je to savršen način da se Srna istakne kao igrač utakmice. Tako je zapečatio svoje naslijeđe klupske legende, zajedno s mnogim drugima te večeri, a može se reći da bez njega ništa od toga ne bi bilo moguće.
U takvoj karijeri, prepunoj uspjeha i izvanrednih pojedinačnih nastupa, nemoguće je uvrstiti svaki detalj u članak od 5000 riječi. Kako je Srna ušao u svoje najbolje godine, zahvalan sam što je njegova izvrsnost bila jednostavno neobjašnjiva.
Istaknuo se kao jedan od najboljih desnih bekova svijeta u ligi koja se nikad nije ubrajala među najboljih 10 u Europi, a s obzirom na to da je Šahtar od 2010. do 2014. osvojio pet uzastopnih naslova prvaka, da je pritom dvaput osvojio dvostruku krunu, a jednom i trostruku, Srna i njegovi suigrači jednostavno su se poigravali s nekoć konkurentnom ligom.
Na temelju dominacije u Ukrajini, Šahtar je još jednom krenuo u europski pohod, ovaj put u Ligi prvaka. Srna je postigao jedan pogodak i imao pet asistencija u devet nastupa u Ligi prvaka, a Lucescuova momčad ponovno se upisala u povijest plasmanom u četvrtfinale. Kasniji europski prvak Barcelona slavila je ukupnim rezultatom 6:1.
Ukrajinskoj djeci darivao mandarine i laptope
Na prvi pogled, činilo se malo vjerojatnim da će tako dug staž u Ukrajini pobuditi interes europske elite, ali Srna je i dalje plijenio svojom nadahnutom igrom te jedinstvenom osobnošću širio radost i izvan nogometnog terena. Budući da je regija Donbass bila pogođena ratom koji je u Ukrajini počeo 2014. godine, Srna je u Metkoviću, gdje je odrastao, kupio 20 tona mandarina, te ih donirao za 20.000 ukrajinskih osnovnoškolaca.
Povrh toga, često je kupovao ulaznice za utakmice i financirao troškove putovanja za siročad, a jednom je kupio više od 100 prijenosnih računala za djecu iz Donjecka. Izvor inspiracije za obožavatelje i lokalno stanovništvo u Hrvatskoj i Ukrajini, Srna je svoje naslijeđe učvrstio kao nevjerojatno odan, beskrajno odlučan vrhunski nogometaš i čovjek.
Za svoju zemlju odradio je rekordna 134 nastupa, a postigao je 22 pogotka. Za svoj klub ubilježio je nevjerojatnih 536 nastupa, što je također rekord. Nakon što je 2018. godine otišao u Cagliari i odradio sezonu u Serie A, Srna se potom vratio u Šahtar, prvo kao pomoćni trener, a onda kao nogometni direktor kluba i čini se da će ispisati još jedno poglavlje ukrajinskog nogometnog folklora.
Mircea Lucescu napustio je Donjeck 2016. godine i danas je trener upravo kijevskog Dinama, s kojim pokušava detronizirati Šahtar. U Marcosu Antoniju, Dodou i Teteu, među ostalima, Šahtar je nastavio sa svojoj filozofijom usredotočenom na brazilske talente koja je cvjetala tijekom 20-godišnjeg vlasništva Rinata Ahmetova. Iako Šahtarovi uspjesi idu dalje, prisjetimo se samo posljednjih pobjeda protiv Real Madrida u Ligi prvaka, jasno je da klub više nikad neće imati tako pouzdanog, neumoljivog i tako posebnog igrača kao što je Darijo Srna, zaključuje Brad Jones.