GODINAMA unazad, pogotovo u doba kada nas je najsnažnije pogađao "kompleks Omeyer" upravo bi se vratari, opravdano ili ne, spominjali kao jedan od najvećih problema hrvatske reprezentacije te razlog zašto se ne može dobiti Francuze. Te su kritike posljednjih nekoliko prvenstava postajale ipak tiše, ali dojam je i dalje ostao kako naši rukometni vratari - ako već nisu slabost - onda svakako nisu jedna od jačih karika reprezentacije.
S nikad manjim očekivanjima te uz probleme s covidom-19 kakve ima malo koja reprezentacija, jedan od opjevanih junaka prolaska u drugi krug postao je i Mate Šunjić, skromni profesor matematike koje je u svakoj od tri dosad odigrane utakmice obranio nekoliko značajnih lopti. Nažalost, njega neće biti barem neko vrijeme, a u reprezentaciju se vraća Mirko Alilović, kao kakav pokunjeni junak iz Gundulićevih priča, željan svetog dresa i jednako takvog iskupljenja.
Čini se kako će tema hrvatskih vratara brzo postati vrlo aktualna, vjerojatno zbog paljbe nakon prvog (eventualnog) poraza. Dojam je kako smo odlaskom Šunjića izgubili dosta, a dolaskom Alilovića dobivamo veliku nepoznanicu…
Naši su vratari dosad skoro pa najlošiji na Euru
Često zanemarena činjenica o prirodi rukometa nalazi ga kao sport izvrstan za svaku vrstu statističke analize te s podacima, kada ih se pravilno izvede, od iznimno visoke kvalitete. Oni pak govore kako su hrvatski vratari u prve tri utakmice Eura obranili 23 udaraca za jednako toliko posto uspješnosti, a time su ukupno, od reprezentacija koje su prošle do naredne faze, bolji tek od španjolskih golmana, koji stoje na 21 posto.
U dodatnoj interpretaciji, dodatno je neugodna činjenica kako su španjolski vratari bili suočeni s tek šest udaraca s 9 ili više metara, daleko najmanje od svih na prvenstvu, čime njihov slabiji postotak i nije toliko iznenađujuć.
Naime, u rukometu je očekivanje udarca izvana na oko 50 posto, dok su druge situacije puno izglednije; šut sa šest metara, s krila ili iz prodora oscilira između 70 i 75 posto, dok su kontre i sedmerci na 75 do 80 posto. Brojke su prilično konstante u okvirima raspona na posljednjih nekoliko europskih i svjetskih prvenstava.
Španjolci forsiraju iznimno brz stile igre te igraju superagresivnu obranu, čime su udarci izvana protiv njih skoro pa nemogući pa su njihovi vratari uglavnom suočeni s onim što se naziva zicerima. Hrvatska igra potpuno drugačije.
Nisu problem oba golmana
Najveći problem hrvatskih vratara su upravo ti udarci izvana. Od 22 udarca s kojima su bili suočeni, što je tek blago ispod prosjeka, obranili su tek 27 posto situacija. Samo za usporedbu, pola reprezentacija koje je prošlo do faze u kojoj će igrati Hrvatska - dakle njih šest - ima vratarski tandem čija je uspješnost na takvim udarcima 50 ili više posto.
U tom smislu su nezamislivo dobri francuski vratari koji su prvi s nevjerojatnih 68 posto uspješnosti. Nije prvi put da gledamo hrvatske vratare na nekom velikom natjecanju koji se posebno muče s udarcima izvana. To je nešto što će u kompletu s obranom morati poboljšati kako prvenstvo bude išlo dalje.
Da bi stvar bila gora, hrvatska gubi zasad daleko boljeg vratara. Ako su hrvatski vratari kao tandem (barem blago) podbacili, onda je sasvim jasno kako to nije zbog Mate Šunjića. On je, iako mu je uzorak relativno mali, zasad zapravo iznadprosječan vratar na ovom Euru. Izvana je nešto slabiji, ali zato je gotovo pa senzacionalan na zicerima.
Upravo je obranio 8 od 23 takve situacije, a bolji od njega u tom segmentu su samo Bergerud i Johanesson, od vratara koje ćemo gledati u drugom krugu. Sakupio je više obrana od Pešića, a branio je 12 manje udaraca. Gledajući samo Matu Šunjića, Hrvatska ima i više nego solidnog vratara.
Kada se pogleda kako je dosad branio Ivan Pešić, on je kako po statistici, tako i po dojmu, najlošiji vratar od svih koji imaju barem kakav-takav uzorak upućenih lopti.
Hrvatskoj sada dolazi Mirko Alilović, jedna od najvećih enigmi hrvatskog rukometa. Vratar koji bi za klub, pogotovo kad je bio u Veszpremu, uglavnom branio dobro do senzacionalno, a za reprezentaciju češće sasvim prosječno, iako je bilo i senzacionalnih partija. U kakvom dolazi stanju, prije svega mentalno, to je teško reći, kao što je i teško pretpostaviti može li se i koliko brzo prilagoditi na neke sasvim nove igrače i obranu.
Kako dalje?
Ako ništa drugo, utjeha ostaje da Hrvatska doista ima možda i najbolju obranu na aktualnom Euru i u tom smislu izbornik Horvat mora primiti dosta čestitki. Ako bi se zanemarilo prvih 10 minuta protiv Francuske, onda je hrvatska obrambena jedinica sasvim sigurno najbolja na ovom natjecanju. Sve brojke to potvrđuju, a u kombinaciji s iznimno discipliniranim napadom to je obrana koji je dopustila tek 93 udarca u okvir gola, daleko najmanje od svih reprezentacija.
U tom smislu, vratari ne moraju donijeti puno toga. Ono što Pešić ili Alilović moraju pronaći je usklađenost sa sjajnom obranom te donijeti postotak obrana koji neće barem drastično odstupati od onoga što bi se trebalo očekivati. Ukratko, ne moraju biti sjajni, dovoljno je da budu prosječni pa čak i blago ispodprosječni.
Dobre su vijesti što Hrvatska prvu utakmicu igra protiv Crne Gore, reprezentacije koja odgovara kako renomeom, tako i stilom igre. Tu bi vratari mogli dobiti i nešto dodatne sigurnosti, kao i cijela momčad, ako Hrvatska dođe do očekivane pobjede.
U svakom slučaju, Hrvatskoj poslije toga slijede utakmice u kojima će morati imati vratara koji je sposoban biti ako već ne snaga, onda barem ne smije biti uteg ovoj ekipi. Dosad to nismo vidjeli od Pešića, a oko Alilovića ima više upitnika nego odgovora.