Talijanska reprezentacija osvojila je Europsko nogometno prvenstvo nakon što je na Wembleyju u nedjelju pobijedila domaćina Englesku boljim izvođenjem jedanaesteraca (1:1, 3:2). Finale i Europsko prvenstvo analizirao je Indexov stručni komentator Matjaž Kek.
Završilo je specifično Europsko prvenstvo, prvenstvo koje je ponudilo nešto novo, drugačije, koje je odigrano u uvjetima na kakve nismo naviknuti i za kakvo se nadam da se više nikad neće ponoviti. Ali završilo je utakmicom koja je bila dobra.
Zaslužena pobjeda Italije
Pobjedu je odnijela momčad koja je to i zaslužila i to u spektakularnoj atmosferi i u susretu u kojem smo gledali dobar nogomet. On je možda bio atraktivniji u grupnoj fazi, u ogledima koji nisu bili odlučujući i nakon kojih je bilo mjesta za popravak, jer kako je Euro odmicao ti su ogledi postajali taktičniji i moćniji.
Finale su igrale dvije reprezentacije koje su obilježile Europsko prvenstvo i koje su rasle kako je natjecanje odmicalo. Imale su i sreću u nekim odlučujućim momentima, ali ne može se osvojiti ovakvo natjecanje, a da pritom ne postoji i faktor sreće u svemu. Pobijedila je momčad koja daje vjeru u nogomet i smjernice kamo taj nogomet ide. Naklon do poda ide izborniku Robertu Manciniju koji je uspio stvoriti ekipu od igrača koji nisu prevelike zvijezde i koji ne pune medije svaki dan, zato mislim da je ovaj Euro osvojila reprezentacija, a ne pojedinac, a to će biti smjer nogometa u dogledno vrijeme.
Već smo malo i zaboravili kako izgledaju utakmice koje se igraju pred punim tribinama, s navijanjem i razdraganim navijačima, s emocijama i tu moramo reći da je nogomet puno dobio. Trebalo je imati muda za ovakvu organizaciju, a preselimo li se s tribina na teren moramo reći da je u svemu tome Italija zasluženo pobijedila.
Originalna taktika je pala u vodu već u drugoj minuti
Rani pogodak je diktirao tempo utakmice, ekipe su se odmah na startu morale drugačije postaviti, taktički planovi odmah su se morali mijenjati i trebalo je reagirati brzo.
Disciplinirana Engleska uspijevala je parirati Italiji i tu se mora čestitati izborniku Garethu Southgateu koji je dobro posložio momčad puno mladih igrača, ali kad je u drugom dijelu krenuo talijanski stroj, sa svojim stilom koji odudara od talijanskog stereotipa koji ga prati već desetljećima, kad su Marco Verratti i Jorginho počeli mljeti, kad su se Leonardo Bonucci i Giorgio Chiellini podigli dosta visoko počeo sam dobivati osjećaj da je samo pitanje trenutka kada će i na koji način Talijani zabiti. Uz takvu igru postoji rizik, ali Englezi su bili presterilni u napadu da im naude. Potom su dobili gol koji obilježava ovaj Euro, iz prekida, i to od kombinacije igrača, Chiellinija i Bonuccija, koji su svojom energijom obilježili talijansku momčad na natjecanju.
Nakon gola je postalo jasno da ćemo gledati produžetke, a možda i jedanaesterce, iako su Englezi u posljednjih sedam-osam minuta i uz pomoć publike pokazali naglašenu želju za golom. Utakmica je bila prepuna moćnih jedan-na-jedan duela, taktike, emocija, želje i discipline, kvalitete koje su imali obje momčadi, ali Italija je bila ona koja je u drugom dijelu u sebe ulila samopouzdanje i dodatnu energiju, a to ih je na kraju možda i dovelo do ukupnog trijumfa.
Jorginho je obilježio Euro, tu za mene nema dvojbe
Imala je puno igrača koji su obilježili ovaj trijumf, uz Bonuccija i Chiellinija nikako ne smijemo zaboraviti Federica Chiesu koji je stvarno moderan napadač. Toliko je jak, nepredvidiv, brz u reakcijama, okomit, njemu treba skinuti kapu do poda, Gianluigija Donnarummu koji je proglašen najboljim, ali za mene je Jorginho obilježio Europsko prvenstvo. Tu nemam nikakve dileme.
Kad su Englezi uspjeli s Kalvinom Phillipsom parirati u sredini i kontrolirati Verrattija, tada je Jorginho letio po terenu. Kad se Verratti u drugom poluvremenu, možda i zbog promjene taktike, znao nametnuti, onda je pokazao genijalnost i inteligenciju tako da se lijepo maknuo, radio posao koji se možda i ne vidi i pustio Verrattiju da razigra ekipu i drži tempo.
Za jedanaesterce treba imati hrabrosti
Jedanaesterci... Treba imati srca i hrabrosti da se preuzme odgovornost za pucanje, a ne da ti netko kaže da ćeš ti biti taj koji će izvesti udarac. Southgate je na kraju ispao tragičar iako je upravo on taj koji je postavio ovu reprezentaciju i izdržao sve pritiske i Englesku doveo u završnicu. Nogomet je nekad proklet. Southgate je hrabro preuzeo odgovornost, nije on bedast da ne bi znao da je svojom odlukom otišao u krajnost u kojoj se moglo dogoditi i da postaneš veliki pobjednik i tragičar. On je postao ovo drugo, jer su Marcus Rashford, Jadon Sancho i Bukayo Saka promašili. No, možda bi zapucao Sterling ili netko drugi. Ovi promašaji ne smiju obilježiti karijere tih mladih igrača, oni to nisu zaslužili jer oni su bili ti koji su se na punom Wembleyju usudili uzeti loptu i pucati.
Odluka mu nije bila na mjestu i nije bila dobra, ali trebaju i igrači biti hrabri pa sami preuzeti odgovornost. Kod čekanja jedanaesterca vidjelo se dosta nervoze na okupljenim engleskim igračima, bilo je tu jakih gestikulacija u odlukama ''ti pucaš, ti pucaš i ti pucaš''. Mancini je to drugačije odradio, onako talijanski, odlučno, s motivacijom i napunio ih mirnoćom. Izgledalo je da je Talijanima svejedno tko će pucati, svi su bili kao jedan okupljeni oko izbornika. To je presudilo.