JESTE li možda gledali film "She's all that"? Radi se o pomalo bljutavoj, ali upečatljivoj romantičnoj komediji smještenoj u jednu američku srednju školu. Lajtmotiv filma je nastojanje glavne muške face da zbog oklade s prijateljima, od najneuglednije djevojke u školi napravi kraljicu maturalne večeri.
Naravno, ne treba posebno napominjati da u dramatičnoj završnici uspije te se nepopravljivo zaljubi u nju. Proteklih godinu dana karijera Brune Petkovića vjerojatno je najbliže takvom scenariju. U godinu dana on se preobrazio od luzera do kralja večeri.
Nevjerojatna tranzicija
Do dolaska u Dinamo Bruno Petković je u cijeloj profesionalnoj karijeri, dugoj šest sezona, zabio 22 gola. Pri dolasku u Dinamo, direktna konkurencija za poziciju bio mu je najbolji napadač lige i reprezentativac Švicarske. Manje od godinu dana trebalo je Petkoviću da uvjeri navijače, javnost, pa i trenera da Dinamo s njim u postavi izgleda bolje nego s Gavranovićem.
Takav je bio slučaj u svim ključnim europskim okršajima prošle sezone, a čini se da je to Bjeličin plan i za ovu sezonu. Već u prvih pet utakmica ponovno je najavio velike stvari postigavši četiri pogotka uz tri asistencije. Ali Petković je Dinamu puno važniji od pogodaka ili bazične statistike.
On je danas jedna od ključnih Dinamovih figura, a njegov set vještina nema nijedan igrač u domaćoj ligi.
Strašno ga je teško čuvati
Ono što prvo upada u oko kada pogledate Brunu Petkovića je njegova svestranost. Po konstituciji i navikama kretanja na prvu djeluje kao tipičan sidrun. No iako je jako dominantan u igri glavom, on je mnogo mobilniji od tipičnih igrača za taj profil i samim time ga je izrazito teško čuvati.
Jednog trenutka povlači se po kratku loptu da organizira napad u zadnjoj trećini, u idućem koristi fizičku superiornost nad suparničkim bekom kako bi primio dugačku loptu, a u trećem je spreman živjeti na rubu zaleđa, tražiti dubinsku loptu i testirati suparničku ofsajd zamku. I možda se u tom segmentu kretnje najbolje vidi njegova igračka inteligencija - teško ćete naći utakmicu, a takve imaju gotovo svi centarfori osim onih iz same svjetske elite, u kojoj on nestane.
Vrhunski čita suparničku obranu - ako ocijeni da je suparnik korpulentniji i bolji u duelu, gledat će kako da ga dijagonalnim povlačenjem izvuče iz pozicije.
Ako ocijeni da je sporiji, prati kako ga svojim pozicioniranjem najbolje može izolirati od ostatka obrane i iskoristiti njegovu najveću manu. Ukratko, ne ide glavom kroz zid. Igra ondje gdje može, stalno tjera suparničke obrane na preuzimanja, ali i rotacije pozicija.
Njegov učinak u vidu stvaranja prostora i opcija za suigrače teško je izraziti brojkom, ali nije nimalo čudno što su Olmo, Gojak, pa čak i Ademi ili Šunjić svoj najveći napadački doprinos dali baš s njim u vrhu napada.
Najveći problem klasičnog sidruna je baš njegovo pozicioniranje u završnici, u kojoj svojim čučanjem u krilu obrane stvara zadnju liniju koja blokira bilo kakav pokušaj kreiranja prostora u završnici. Prostor koji Petković svojim kretanjem otvara iza obrambenih leđa, idealan je za njihova dijagonalna utrčavanja.
Vrlo bitan u obrani, služi i kao okidač za tranziciju
Bjeličin Dinamo jako uspješno i kvalitetno kombinira faze utakmice u kojima planski i agresivno pritišće suparnika, uz periode u kojima u strpljivom bloku čeka svoju šansu iz tranzicije. Uloga najisturenijeg igrača tu je vrlo važna i stabilnost čitave vezne linije ovisi o njegovim navikama.
Petkovićev posao je tjerati stopera koji ima loptu da s njom ide od sredine terena prema van - time omogućava svojoj ekipi da se zgusne na toj strani i u kompaktnom bloku uzme loptu ili barem natjera suparnika da joj preda posjed ispucavanjem lopte.
Petković to radi jako odgovorno i vrlo rijetko ćete ga vidjeti na suprotnoj strani terena od one gdje je lopta. To nije bitno samo zbog tjeranja suparnika s loptom na bok već i za tranziciju.
Onoga trenutka kada Dinamov obrambeni manevar uspije i osvoji loptu ili ona postane ničija, vrlo blizu mjesta događaja ima jednog od najboljih duel-igrača koji može osigurati da definitivno prijeđe u Dinamov posjed te da razigra krilne i vezne igrače koji vrlo brzo traže dubinu kako bi iskoristili prostor iza leđa obrane.
Osim osnovne zadaće, Petković ima sjajno pozicioniranje u odnosu na svoju veznu liniju, čime zgušnjava prostor u kojem suparnički organizatori iz dubine terena mogu dirigirati igru.
Tako se često može vidjeti da Dinamova vezna linija ne iskače na duboko postavljenog veznjaka kako ne bi otvorila rupe iza svojih leđa, već pušta da ga Petković s leđa napadne i omete u organizaciji napada. Petkovićeva odgovorna igra u obrani jako štedi trkačke kapacitete Dinamove vezne linije.
U tom pogledu je, unatoč prednosti u brzini koju ima švicarski reprezentativac, u bitnoj prednosti nad Gavranovićem.
Mantinela, ali i kreator
Njegova najveća prednost u napadu definitivno je sposobnost da preuzme ulogu kreatora u posljednjoj trećini terena. Nekad to čini isključivo svojim kretanjem i odigravanjem mantinele za suigrača (obično Olma), koji kreće iz dubine i kojem je otvorio prostor.
Za brzu i mobilnu Dinamovu veznu liniju takav profil igrača je idealan. Ali Petković je sposoban i povući se na ulogu desetke, posebno zato što u Dinamovom sustavu igre nema nekoga tko bi u klasičnom smislu te riječi vršio tu dužnost tijekom cijelog susreta.
Sposobnost da se na vrijeme odvoji od braniča i otvori na 30-ak metara od svojeg gola te s tog mjesta proigra suigrače bitan je dio Dinamove napadačke koncepcije na postavljenu obranu. Odlično čita namjeru obrane i u pravilu bira pas koji ona najteže može obraniti.
Nepostojanje takvog profila igrača godinama je bila Dinamova rak-rana. Posebno je to bilo očito u Hodžiću, koji to nije sposoban raditi, i u Henriquezu, koji nije igrao dovoljno često iako su na krilu bile idealne ubojice u vidu Soudanija i Fernandesa koje bi vjerojatno bitno profitirale od napadača koji im može otvoriti prostor, ali i dati završni pas.
Koncepcijski višak koji on nudi na desetki dugo nismo vidjeli na Maksimiru.
Gavranović je vrhunski igrač u igri bez lopte i otvaranju prostora (naročito u tranzicijskoj igri), ali ga činjenica da zbog konstitucije teško prima loptu s igračem na leđima ipak čini predvidljivijom opcijom, posebno kada Dinamo mora s loptom izaći iz niskog bloka protiv agresivnog suparničkog pritiska.
Koliko Petković može?
Na kraju cijelog teksta, čitatelj se opravdano može pitati smatra li autor da je Petković najbolji napadač na svijetu. Naravno, ni blizu. Petković ima očitih mana u igri. Ono na čemu može i mora poraditi jest broj izgubljenih lopti. Iako igra u sustavu u kojem je korist od njegovih pokušaja veća od štete koju može prouzročiti izgubljenim loptama, Petković mora naučiti igrati jednostavnije.
Ne mora ni ne može u svakom dodavanju i potezu pokazati sve što zna i stvoriti višak. Nadalje, njegova konstitucija ipak ga barem donekle, koliko god on to uspješno prikrije lucidnošću i solidnim driblingom, ograničava u manevru na malom prostoru.
Mehanika njegovih kretnji ne čini ga najagilnijim igračem na svijetu i nalazi se u ogromnim problemima kad mora sačuvati loptu ili je osvojiti ako prije toga nije napravio pozicijsku prednost pred braničem.
Konačno, u pogledu njegove budućnosti i izlaska na svjetsko tržište, Petković ima puno banalniji, ali i teže rješiv problem. On naprosto u konkurenciji najboljih napadača svijeta ni u čemu nije elitan.
Nije elitan finišer, nije elitan brzanac niti je elitan dribler. Njegov set vještina je jedinstven i baš mu ta kombinacija daje nevjerojatno veliku prednost, ali taj set može do svog punog izražaja doći tek u timskom kontekstu, a ne sam po sebi. Kada bi u veznoj liniji imao Antolića umjesto Olma, kojem zbog navika i sporosti njegove kretnje ne znače mnogo, tada bi i njegova korisnost za ekipu drastično pala.
Konačno, velik je i dug put čak i od najboljih HNL igrača do igrača koji mogu ostvariti veliku karijeru u inozemstvu.
Što se reprezentacije tiče, Petković joj u ovom trenutku može biti izrazito koristan. Tanki smo na poziciji napadača, a zahtjevi koje Dalić postavlja pred Kramarića, koji je kvalitetom daleko najbolji napadač, uvelike se razliku od onog što on igra u Hoffenheimu.
Petković po svojim navikama i profilu u svakom slučaju može dati više od Santinija ili Čopa, dok ostatak konkurencije čine uglavnom krilni igrači koji se tek trebaju prenamijeniti u napadače.
Bruno Petković može biti vrlo koristan igrač za solidne klubove liga petice i dugoročna back-up opcija u reprezentaciji, ali pritom ne smije napraviti pogrešku onih koji su bili skeptični kada je stizao u Dinamo. Tada su oni na račun mizerne statistike rekli da se radi o bezveznom igraču.
Isto tako, Petković mora biti svjestan da je njegov status plod njegovog savršenog fita s ekipom, na što neće u karijeri uvijek moći računati, te da će se morati naučiti prilagoditi. S obzirom na to kako mu je to uspjelo u prvoj pravoj profesionalnoj sezoni, djeluje kao igrač koji to zna napraviti.