Foto: Hina / Index
HRVATSKA je u drugom susretu protiv Češke odigrala najboljih 70-ak minuta dosad, da bi nizom promašaja, preranim uvlačenjem u krilo Subašiću i gubitkom ritma dozvolili Česima da uzmu bod u utakmici u kojoj nisu postojali. Bez obzira na to, dojam igre, ili bolje rečeno kontrole zbivanja, i više je nego pozitivan.
Prva stvar koja odlikuje hrvatsku selekciju je ono što je prvi preduvjet uspješne igre u oba smjera. Jedino dovoljna uigranost između linija u kretnji duž terena može sakriti i nadoknaditi niz problema koje imaju sve ekipe na turniru, posebno u ofenzivnom segmentu igre.
U defenzivnom segmentu igre najveći impuls su dali krilni igrači skupa s Mandžukićem, koji su odradili strašnu povratnu trku i presing s leđa češkim veznim igračima. Glavni problem suparničke igre, nesposobnost da stabilizira posjed u sredini terena dobrim dijelom bio je uzrokovan baš time. Takav angažman i raspodjela zadataka dala je više slobode i odmora Rakitiću u toj fazi, koji više nije striktno pratio jednog veznog igrača već je služio kao ispomoć kada bi prednji red poveo presing i izgledao je puno svježiji za napadački impuls nego čitavu prvu utakmicu. Svakako valja pohvaliti i promjenu strana Perišića i Brozovića. Česi su po očekivanju bili mnogo ofenzivniji na desnoj strani, pa je prisutnost Brozovića kao defenzivno boljeg krila uvelike olakšalo posao Striniću u trenucima u kojima je Češka nekoliko puta na toj strani stvorila višak.
Prema naprijed, Hrvatska igra jako linearno i jednostavno, na kvantitetu napada. 10 centaršuteva u prvih 30 minuta, u pravilu s poprilične udaljenosti s jedne strane daju malu mogućnost uspjeha, ali s druge ne ostavljaju ekipu toliko ranjivom u kontri, budući da se suparnik povlači za skakačima prema svojem golu. Nakon dvije utakmice, izuzmemo li Vidinu teško shvatljivu pogrešku, suparnik je imao jednu pravu, čistu šansu, udarac Özyakupa glavom u prvoj utakmici. Prvi češki gol i nije naročita šansa, radi se o šutu glavom na solidno pokrivenom igraču. Jako lijep gol, ali ne vjerujem da će Škoda ovako dobro pogoditi glavom do kraja karijere.
Ovo je osnovno obilježje hrvatske igre, i nekakvom komparativnom analizom, tek su Španjolci i Talijani pokazali isto ili više kontrole utakmice, lopte, tempa i događanja. Hrvatska izgleda i igra jako stabilno.
Problemi protiv presinga
U nekoliko navrata Česi su otkrili gdje leži možda i najveći problem, koji bi mogao doći na naplatu protiv suparnika koji će veći dio utakmice izaći visoko s linijama i pritisnuti. Očita je bila češka namjera da puštaju Modrića s loptom kada se nalazi jako duboko, ali striktno markiraju Badelja i Rakitića, koji su prisiljeni vratiti povratnu loptu stoperima i onda Češka visokim pritiskom usmjerava napad na bok gdje imaju višak igrača.
Modrić ima loptu, Česi čekaju u relativno pasivnom boku. Ali, čim se odigra povratna lopta na stopere:
Česi ubrzano preuzimaju igrača , odrezuju jednu stranu hrvatskog napada (u ovom slučaju svoju lijevu) i tjeraju Hrvatsku s loptom prema Striniću.
Tamo Česi imaju višak, zatvorene sve opcije i Strinić može tek dugom okomicom probati naći Perišića tik uz liniju.
U onih 15–ak minuta u kojima su Česi na ovaj način „lovili“ Hrvatsku u zamku su uspostavili ravnotežu na terenu i bili ravnopravan suparnik. Može li i hoće li netko drugi ovo duže nastojati iskoristiti?
Badelj - i što zapravo Čačić od njega želi?
Premda je odigrao vrlo dobru partiju, playmaker Fiorentine opet je premalo bio na lopti. U izgradnji napada ga se preskakalo i lopte su se uglavnom odigravale prema Modriću. Glavni problem nastaje u trenutku kada se hrvatski bekovi dignu visoko – to znači da Ćorluka i Vida nemaju nikome predati loptu, i zbog toga se Badelj spušta pored jednog, a Modrić drugog stopera čime se prazni sredina terena i ukoliko suparnik ne izlazi prema naprijed, Rakitić i Brozović ne mogu pronaći prostor, a Hrvatska uslijed velikih razlika u udaljenosti među veznjacima teško cirkulira loptom. Čačić vjerojatno ima ideju što bi Badelj trebao raditi, ali još se nije sistemski našlo rješenje koje će ga dovesti u njegovu komfor zonu.
Ovdje vidimo gore napisano – Modrić i Badelj povlače se u koridore između stopera i bekova. I dok s jedne strane to može biti jako produktivno u izvlačenju suparničkog bloka u kojeg bi se onda mogli ubacivati krila ili Rakitić, ovdje postoji velika udaljenost i rupa u zoni koja se otvorila iza čeških leđa.
Ovo je posebno opasno ukoliko su istinite najave kako Modrić neće biti spreman za Španjolce. Badelj je igrao mnogo bolje nego protiv Turaka, nije radio ni forsirane ni neforsirane greške u predaji, ali može li Hrvatska i koliko tečno izlaziti s loptom preko centra bez Modrića? Ovakva igra uvjetuje dosta okomitu igru prema naprijed,s velikim osloncem na Mandžukića kao mantinelu, ali ovako postavljena igra idealna je za spuštanje jednog igrača u sredinu terena gdje se protivnik nudi. Onda kad se skupi, otvara se puno više prostora za bočne/krilne napade na kojima Hrvatska inzistira, iz puno boljih pozicija. Maknemo li tranziciju na stranu, tek je jednom u dvije utakmice Perišić doveden u situaciju jedan na jedan protiv beka na postavljenu obranu, što je premalo za jednog od najopasnijih igrača na prvenstvu.
Scenarij kao protiv Turaka
Nakon prekrasnog Rakitićevog gola, sve se činilo na dohvat ruke Čačićevoj Hrvatskoj. Sjajan momentum, fizička pripremljenost na razini i niz situacija iz kontre i polukontre u kojima je Hrvatska mogla i trebala završiti grogiranog suparnika. Ipak, Škodin gol uvjetovao je nerazumljivu nervozu, prekid zbog bakljade sasvim je sigurno utjecao na završavanje posla i jedna Vidina glupost koštala je Hrvatsku dva boda i osiguranja prolaza. Kasniji poraz Turaka znači da je Hrvatska već osigurala treću poziciju, a za očekivati je da će 4 boda čak i u slučaju poraza u zadnjem kolu biti dovoljno za prolaz. A naravno, daleko od toga da je češka pobjeda nad Turcima sigurna opcija.
Treće poluvrijeme
I konačno, ono o čemu se jučer najviše pisalo, bakljada hrvatskih navijača koja je uzrokovala prekid i na sebe navukla bijes javnosti. To je prosječnom croato sapiensu teško shvatiti, ali nogomet se ne igra samo na europskom ili svjetskom prvenstvu na kojima je svim pratiteljima silovanog HNL-a i devastiranog duha domaćeg nogometa za šutjeti, pokriti se dvometarskim Žujinim šeširom i upijati licemjerne komentatore i novinare koji jučerašnji incident predstavljaju kao uzrok, a ne posljedicu problema.
Realna je situacija da je Hrvatski nogometni savez institucija čije je uže vodstvo je pod USKOK-ovim istragama za utaju milijuna državi i isisavanje istih iz Dinamove kase, nekoliko njih iza sebe ima pravomoćne presude, još brojniji sa sobom vuku sudske procese a u lepezi prekršaja se nalaze lihvarenje, incidenti na stadionu, prijetnje smrću i sukob interesa. Domaća liga je u totalnom kolapsu, sudačka organizacija dokazano korumpirana, reprezentativni izbornici se biraju po političkoj liniji do mjere da čak i igrači zadnjoj dvojicu dolaze glave pobunom u svlačionici, a vrhuška saveza zgodno i dalje prešućuje činjenicu da je famozna Marković-Štimac nelegalna, pa je pravo pitanje s kojim točno pravom oni predstavljaju hrvatski nogomet u svijetu.
Hrvatska je rijetka zemlja koja će 1, 2, 5 ili 50 ubačenih baklji predstaviti kao veći problem od zamračenih milijuna, razrušene lige, praznih stadiona i ljigavosti odgovornih koji vidno uživaju u statusu nedodirljivih. Posebno su gadljiva nabacivanja od strane režimskih medija, istih onih koji ližu skute Sanaderu, Milanoviću ili Bandiću, koga god "Vlasta časti". Predstavljanje jučerašnjih scena izvan konteksta desetogodišnjeg rata navijača pravnim sredstvima, peticijama, prosvjedima i prijedlozima izmjene zakona u kojem vječito udaraju glavom o zid sastavljen od mastodonta bolesnog i korumpiranog sistema ništa je drugo doli fabriciranje istine, i to u najperfidnijem obliku. Ono koje daje privid objektivnosti i pluralizma.
Kada netko u školi udari vaše dijete, vi to prenesete učiteljici, a ona ne reagira, što ako se to nasilje nastavi? Što kada i vi obavite razgovorom s tim nasilnikom, a on ne posustaje? Što kada se socijalna služba proglasi nenadležnom? Što kada, nakon pedeset i pet dana nasilništva, vaše dijete uzvrati i udari nasilnika? U osnovi problem nije riješen, niti je pretjerano konstruktivno to učiniti. Ali, je li to nelogično? I koliko ćete ga kriviti jer je reagirao?
Zapravo je pitanje o slaganju ili neslaganju s metodama borbe, nakon svih drugih iscrpljenih sredstava, poprilično nebitan. Bitno je razlikovati uzrok i posljedice, jer ukoliko dijagnoza tu zakaže, oni će se javljati uvijek iznova dok se ta petlja na presiječe. Bez obzira na koju stranu naginjali.
Jučerašnji izgrednici navodno su već privedeni i teško da će više uživo gledati ovo Europsko prvenstvo. Nakon tog uhićenja, hrvatski nogomet neće biti čišći niti za jedan pedalj. I dok god će Croato sapiens pljeskati predstavi koja se odvije svake dvije godine uz Konzumov čips i ignorirati likove iza pozornice koji su direktno dirigirali takva zbivanja i pripremali ih godinama, dotad će nogomet ostati takav – jadan, neugledan, otuđen i siromašan. Ne postoji baklja koja može biti uzrok tome.
Mučno vam je? Sram vas je? Ljuti ste? E, pa tek sad vidite kako je onima koji domaći nogomet prate ostala 364 dana u godini. Dobrodošli. Francuska policija apsolvirala je nerede na tribini. Što će Hrvatska napraviti s onim u svečanoj loži?