U skupini, a kamoli eliminacijskoj fazi Lige prvaka, nemoguće je zamisliti "Novi Zeland" ili "Sjevernu Koreju" i zato je Liga prvaka najbolje i najjače nogometno natjecanje na svijetu. Svjetsko prvenstvo ima specifičnu težinu, ali tamo će, zahvaljujući Fifi, biti momčadi koje bi se mučile u europskim nižim ligama, a redikulima poput Domenecha i Maradone možemo "čestitati" što u Južnu Afriku ne vode neke od najboljih igrača. Takvo što se ne može dogoditi u Ligi prvaka, jer poznato je kakve su prepreke Bayern i Inter morali prijeći da bi došli do Madrida.
Bokšić i Šuker su osvojili Ligu prvaka, ali se njihov doprinos ne može uspoređivati
Nekome može izazvati trnce što će mu na Papui Novoj Gvineji ili Beninu na rečenicu da dolazi iz Hrvatske reći "Ah, Suker", ali ove godine nam je bitnije da nam obalu posjeti što više Nijemaca. Ako je vjerovati turističkim stručnjacima, imućni gosti će iz prijateljske zemlje nahrupiti upravo zahvaljujući Oliću, koji je golovima u Ligi prvaka za promidžbu Hrvatske učinio više nego "guzičasti" spot ili "tako lijepa, tako blizu" kampanja.
Osim njega, do finala Lige prvaka su u posljednjih 18 godina došli od hrvatskih napadača oni najpriznatiji - Bokšić 1993. s Olympiqueom i Šuker 1998. s Realom. Dok smo o Olinim podvizima pisali prilično iscrpno, doprinos ostale dvojice njihovim momčadima u osvajanju Lige prvaka pomalo je zaboravljen.
Bokšić do finala zabio samo gol manje od Olića u vrijeme kada su Ligu prvaka igrali samo prvaci
Marseille je kao francuski prvak krenuo u drugu sezonu (1992./93.) Lige prvaka prvim od dva kola koja su se igrala po knock-out sistemu kako bi se dobilo tek osam klubova, koliko ih je u tada nastupalo raspoređeno u dvije skupine. Pobjednici tih grupa igrali su finale Lige prvaka. Kratko i jasno, za razliku od današnjeg Uefina glomaznog formata - Lige "prvaka" u kojoj igraju i četvrtoplasirani klubovi iz najbogatijih liga.
U 1. kolu Olympique je s ukupnih 8:0 razbio sjevernoirski Glentoran, ali Bokšić nije igrao u tim mečevima. Boka nije nastupio ni u prvoj utakmici 2. kola, remiju 0:0 kod bukureštanskog Dinama, ali je s dva gola na uzvratu na Velodromeu "pobijedio" Rumunje (2:0) i Marseille uveo u skupinu Lige prvaka, gdje su bili još Rangers, Brugge i moskovski CSKA.
OM je već u prvom kolu morao na vruće gostovanje na Ibrox, gdje je Bokšić postigao vodeći gol za Marseille, a vodstvo je u drugom poluvremenu podebljao njegov suigrač iz napada, Rudi Voeller (s kojim se naš napadač sjajno slagao pa su te godine zajedno postigli 60-ak golova). Rangers je do kraja uspio izjednačiti na 2:2. U drugom kolu skupine Bokšić zabija dva gola u domaćoj pobjedi nad Bruggeom (3:0), ali ne poentira u sljedećim mečevima protiv CSKA (1:1 i 6:0) i Rangersa (1:1) iako nastupa na sve tri utakmice. Međutim, pogađa kada je najbitnije, u Bruggeu na zadnjoj utakmici skupine za pobjedu 1:0, kojom je Olympique izborio finale protiv Milana.
U Muenchenu je Marseille pobijedio zahvaljujući golu Basilea Bolija minutu prije kraja prvog dijela, a Bokšić je odigrao cijelu utakmicu. Kao što je poznato, Olympique je nakon završetka francuskog prvenstva izbačen u drugu ligu, a titula mu je oduzeta kada se otkrilo da je vlasnik kluba Bernard Tapie "sredio" pobjedu protiv Valenciennesa (1:0, upravo Bokšićevim golom) šest dana prije finala Lige prvaka.
Europsku titulu im nitko nije osporio, kao što ne može ni velike zasluge Alena Bokšića, koji je u nju ugradio šest golova.
Sastav Olympique Marseillea u finalu Lige prvaka 26. svibnja 1993.
Barthez; Angloma, Desailly, Boli, Di Meco - Eydelie, Sauzee, Deschamps, Pelle - Bokšić, Voeller
Šukeru u Realu '98. tek epizodna uloga
Šuker je u sezoni prije SP-a za Real postigao samo devet zgoditaka (prethodne 24 gola), a trener Jupp Heynckes je na njegovo mjesto promovirao 21-godišnjeg Fernanda Morientesa. Klub je od Barcelone izgubio utrku za naslov u Primeri pa je sve karte bacio na Ligu prvaka u kojoj je Šuker također bio na margini.
Trozubac su tvorili Mijatović, Morientes i Raul, a Šuki je bio ispred Josea Emilia Amavisce, ali iza navedenog trojca. Utjehu je našao u pucanju penala: od četiri gola koja je te sezone postigao u Ligi prvaka, tri su došla sa 11 metara.
Njegova golgeterskog doprinosa nije bilo u prve dvije utakmice skupine, pobjedama protiv Rosenborga (4:1) i Porta (2:0), ali je u trećem kolu zasjao s dva penala pogođena protiv Olympiacosa u trijumfu 5:1. Rezultati (0:0) u Ateni i (0:2) u Trondheimu govore kako ga nije moglo biti među strijelcima u tim utakmicama, ali se opet među njih upisao u domaćoj pobjedi (4:0) nad Portom, kada je od dva gola koja je zabio, jedan bio iz jedanaesterca.
Karambeu, Morientes i Hierro zabijali su u četvrtfinalu i polufinalu gdje je Real Njemačku "zavio u crno", jer izbacio je prvo Bayer (1:1, 3:0) a zatim Borussiju (2:0, 0:0).
Šukeru su i u amsterdamskom finalu protiv Juventusa pripale mrvice, točnije u igru je ušao u 89. minuti, tek kako bi se ukrala koja sekunda, a strijelac jedinog gola Predrag Mijatović dobio je pljesak.
Sastav Real Madrida u finalu Lige prvaka 20. svibnja 1998.
Immel; Panucci, Hierro, Sanchis, Roberto Carlos - Redondo - Karambeu, Seedorf - Raul - Morientes, Mijatović (Šuker 89')