DRAŽEN PETROVIĆ bi na današnji dan proslavio 55. rođendan. Prerano preminula hrvatska, ali i svjetska košarkaška legenda proglašena je najboljim hrvatskim sportašem 20. stoljeća.
Rođen je u Šibeniku 1964., a već u 16. godini postao je prvotimac Šibenke. Svojim je pogocima doveo rodni grad do naslova prvaka Jugoslavije 1983. Cibona i Real Madrid bili su nedostižni svim europskim klubovima u godinama kada je Dražen igrao za njihove boje. Postigavši sve u Europi, otišao je u najjaču svjetsku ligu - američki NBA.
"Košarku sam počeo igrati s 10 godina. Najviše zahvaljujući svom bratu Aleksandru koji je bio dolje u Šibeniku i on je išao stalno na treninge. Ja sam mu nosio torbu i stalno smo zajedno išli", rekao je Dražen Petrović za HRT koji je objavio rijetke arhivske snimke legendarnog košarkaša.
"Neki su govorili da mi treba postaviti krevet u sportsku dvoranu da ne moram ići kući, da će mi donositi ručak u dvoranu. Trenirao sam sa svima, kadetima, juniorima, seniorima, sa ženskim sastavom u Šibeniku, tako da sam praktički po cijeli dan bio u dvorani", dodao je.
"Hoće li ti biti žao kada jednoga dana budeš samo gledatelj?"
Dražen je poginuo u 28. godini , 1993. godine u automobilskoj nesreći na autocesti nedaleko od Ingolstadta. Bila je to šokantna vijest za tisuće ljudi, sportaša i sportskih zaljubljenika diljem svijeta, jednako u Europi i Sjedinjenim Državama, gdje ga i danas mnogi smatraju najvećim europskim košarkašem u povijesti.
"Hoće li ti biti žao kada jednoga dana budeš samo gledatelj?" pitala je jedna djevojčica Dražena na arhivskoj snimci.
"Mislim da mi neće biti žao jer svakom aktivnom bavljenju sportom jednom dođe kraj, tako i košarci", odgovorio je plavokosoj djevojčici Petrović pa dodao:
"Bez treninga se praktički ne može, međutim ima i utakmica gdje uz sav taj trening ne ide sve od ruke i igrač se baš ne snalazi, konkretno ja. I mislim da je u tim trenucima najbitnije da igrač shvati da će mu krenuti bolje, da ima jednu sigurnost u sebe, samopouzdanje. Jer u svakom poslu, pa tako i u košarci, ima trenutaka kada ne ide, tako da iz te situacije treba što prije izaći. Normalno, sa što više treninga. Ali najbitnije je da igrač ima dovoljno samopouzdanja i da vjeruje u sebe."
Malo je ljudi zapravo razumjelo što je Draženu bila košarka u životu.
"Košarku igram u prvom redu iz zadovoljstva. I kad nestane tog zadovoljstva, neću više ni igrati", jasno je poručio košarkaški Mozart.
Ima li razlike igrati za Cibonu i Jugoslaviju?
Jedan ga je dječak priupitao: "Ima li razlike igrati za Cibonu i za Jugoslaviju?"
"Svako igranje i za Cibonu i za reprezentaciju Jugoslavije je posebna čast. Cibona predstavlja veliki europski klub i predstavlja Zagreb kao grad. A reprezentacija Jugoslavije predstavlja Jugoslaviju i mislim da je čast svakome igrati u Ciboni i u reprezentaciji Jugoslavije", odgovorio mu je Dražen.
Još u Americi Dražen se počeo baviti humanitarnim radom kako bi pomogao Hrvatskoj. Davne 1992., za vrijeme agresije na hrvatskom teritoriju, sudjelovao je u humanitarnoj akciji "Dobro je činiti dobro".
"Pokušali smo činiti što se više može i u početku smo pokušali objasniti Amerikancima što se događa u Hrvatskoj i konačno smo u tome uspjeli. Predstoji nam daljnja borba", završio je.
Draženov prvi trener: Neshvatljivo je što je radio s loptom
Miro Kotarac bio je prvi trener Dražena Petrovića, inače počasni predsjednik Omladinskog košarkaškog kluba nazvanog upravo po Draženu.
"Dražen je imao sedam godina, a brat Aco pet godina je bio stariji. On je pokazivao takve voljne momente, a u svladavanju košarkaških elemenata, to je s takvom lakoćom rješavao. Neshvatljivo je bilo da dijete u tom uzrastu tako može baratati košarkaškom loptom. Dražen je također bio odličan učenik", kazao je pa dodao:
"Ovo igralište je živi spomenik Draženu Petroviću. Ljeti se lopta udara do ponoći na ovom igralištu, tu su djeca, odrasli... Oduševljen sam načinom na koji odajemo počast Draženu. Prije 55 godina stotinjak metara odavde rođen je jedan od najvećih velikana svjetske košarke", ustvrdio je Kotarac za HRT.