ŠLAGER večeri večerašnjeg programa Lige prvaka svakako je sudar Manchester Uniteda i Juventusa u 3. kolu skupine H.
Za razliku od prijašnjih godina, europski velikani u ovaj susret ulaze u potpuno drukčijem ozračju. S jedne strane, Juventus kao apsolutni vladar talijanskog nogometa, momčad s Cristianom Ronaldom i jedan od favorita za naslov. S druge, Manchester United koji je već godinama daleko od europske, ali i engleske elite te u kojemu Joseu Mourinhu otkaz nad glavom visi uoči svake utakmice.
Potpuno je to drukčija situacija od one 2003. godine kad su ova dva kluba zadnji put međusobno igrala u nekom europskom natjecanju. Bilo je to u drugom krugu Lige prvaka koja se te sezone prvi i zadnji put igrala po kretenskom sustavu od dva kruga natjecanja po skupinama. United je na Old Traffordu slavio 2:1, a u Torinu je pomalo šokantno slavio čak 3:0, ali je ispao u četvrtfinalu u dvije lude utakmice od Reala.
No na svaki spomen ova dva protivnika, na pamet padne samo jedna utakmica - ona u polufinalu Lige prvaka 1999. godine. I to je bila prva i zadnja sezona kad su dalje išli samo pobjednik skupine i dvije najbolje drugoplasirane momčadi.
Juventus se provukao iz skupine
Juve je prošao jednu od luđih skupina u povijesti ovog natjecanja s Galatasarayem, Rosenborgom i Athletic Bilbaom. Bila je to jedina sezona u povijesti u kojoj su samo pobjednici skupina i dvije druge najbolje plasirane momčadi išli u četvrtfinale. Juve, Rosenborg i Galatasaray su imali po šest bodova, ali dalje su prošli Talijani zbog najbolje gol-razlike (+2). Raritet je i podatak da je Juventus imao samo jednu pobjedu i pet remija.
United je imao strašno tešku skupinu s Bayernom, Barcelonom i Brondbyjem i uspio je proći kao jedna od dvije najbolje drugoplasirane momčadi. Manchester je u skupini dobio dvije i remizirao četiri utakmice te zabio čak 20 golova.
U četvrtfinalu je Juventus igrao protiv Olympiakosa, a United protiv Intera. Englezi su prošli s 2:0 i 1:1, a Juventus je imao jako puno sreće protiv Grka. U Torinu je bilo 2:1, a Olympiakos je u uzvratu vodio 1:0 do 85. minute kad je Conte zabio za prolazak.
United i Juventus su tih godina bili jednostavno brutalno dobre momčadi. Strašni Fergusonov Manchester, koji je tih godina harao Premiershipom, bio je momčad protiv koje apsolutno nitko nije želio igrati, ali kojoj je nedostajao europski trofej da okruni veliku, po mnogima i najveću generaciju tog kluba. Juventus se, pak, tih godina žestoko borio s Milanom za prevlast u Italiji, a imao je najbolju momčad u povijesti. Svatko tko ih nije mogao vidjeti ni nacrtane, a bilo ih je, neizmjerno je poštovao obje te ekipe.
S jedne strane Schmeichel, Stam, Beckham, Keane, Scholes, Yorke i Conte. S druge Peruzzi, Ferrara, Conte, Deschamps, Davids i Zidane. Trebamo li dalje nabrajati? Ok, trebamo. Igrao je za Juventus i Pippo Inzaghi, a nogomet nas je naučio da Pippu baš nikad ne smijemo zaboraviti.
Tako je sve bilo spremno za veliki sudar u polufinalu. Na Old Traffordu je bilo 1:1. Juventus je bio za klasu bolja momčad u tom susretu, no Crveni vragovi, kao što je to s njima bio običaj tih godina, spasili su se golom Ryana Giggsa u 92. minuti i kupili si kakvu-takvu šansu za uzvrat u kojem im je malo tko davao previše izgleda.
"Otpisani, ali ne otpisujte Fergusona", bio je naslov u engleskom Daily Mailu uoči uzvrata u Torinu 21. travnja 1999. godine.
"Oni su tada bili najbolja europska momčad. Tipična talijanska, koja se sjajno branila, a imala je i genijalce u likovima Davidsa i Zidanea. Sjećam se da nam je sir Alex rekao: 'Uživajte!' Strašno smo željeli nešto napraviti u Europi, a te godine smo imali jako težak put do polufinala. Mislim da nitko nije imao takav", prisjetio se te utakmice ovih dana legendarni Andy Cole. On i Dwight Yorke činili su jedan od najjačih napadačkih tandema u Europi u povijesti, ali u tom periodu mjesec dana nisu dali nijedan gol.
Timski duh u Unitedu je bio nevjerojatan
"Potpuno opravdano nam nitko nije davao previše šanse jer je bilo stvarno malo vjerojatno da ćemo proći nakon 1:1 kod kuće. No timski duh u našoj momčadi bio je fascinantan, a imali smo i najboljeg trenera na svijetu. Točno se sjećam da nam je rekao da se opustimo, da igramo s guštom", dodao je Yorke.
Prognoze su se pokazale, barem na početku, točnima. Nepodnošljivo negledljiv i fascinantno efikasan Pippo Inzaghi je u prvih 11 minuta zabio dva gola kakve zabija samo Pippo Inzaghi i Juve je vodio 2:0. Prvo je u šestoj minuti na drugoj stativi u padu u duelu s Nevilleom majstorski pospremio ubačaj Zidanea u gol s metra udaljenosti. Pet minuta kasnije je pogodio Jaapa Stama u nogu točno tako da se lopta u savršenom luku odbije preko Schmeichela u gol za golemih 2:0.
"Bili smo potpuno šokirani. No bili smo momčad koja se nikad neće predati i koju ako nagaziš, ona će tebe još jače", rekao je Yorke, a Cole je dodao:
"Imali smo jako puno napadačkih rješenja. U skupini smo zabili tri gola na Camp Nouu i dva u Münchenu. No situacija u kojoj u gostima Juventusu moraš zabiti tri gola je skoro pa bezizlazna."
Skoro. Kad je taj Unitedov Ferguson bio u pitanju, sve je bilo moguće. Nije bilo utakmice koju ta momčad neće okrenuti i nije bilo situacije u kojoj su priznavali poraz.
Za očekivati je bilo da će se Juventus nakon 2:0 zatvoriti, što bi mu sigurno bilo dovoljno za prolaz, no Lippijeva momčad je igrala neočekivano otvoreno, a to je bila igra koja je savršeno odgovarala Englezima.
U 24. minuti David Beckham je ubacio iz kornera, a Roy Keane proletio kaznenim prostorom i glavom pogodio suprotni kut za 1:2. Nedugo nakon toga je dobio žuti karton zbog faula na Zidaneu na centru u kontri koji ga je izbacio iz finala, no United je u tom trenutku i dalje bio miljama daleko od Camp Noua.
Yorke i Cole su proradili kad je trebalo
"Roy je bio nevjerojatan tip. Kao da si je rekao: 'Ako ja neću igrati finale, napravit ću sve da moji dečki tamo stignu'", kaže Cole.
Samo deset minuta kasnije baš je Cole ubacio, a Yorke glavom pogodio za 2:2 i Manchester je odjednom vodio u ukupnom omjeru zbog više golova u gostima. Juve je stiskao, čak i pogodio stativu, a onda je Yorke u 83. minuti iskoristio pogrešku domaće obrane, posložio je na pod i krenuo sam na Perruzzija. Ovaj ga je srušio za kazneni udarac, no puštena je prednost, na loptu je natrčao Cole i zakucao za 3:2.
"Sve mi je u tom trenutku prošlo kroz glavu. Put od Kariba do Manchester Uniteda i finala Lige prvaka. Došlo mi je da se uštipnem nakon što je sudac odsvirao kraj. Nemam pojma gdje mi je dres s te utakmice. Poznavajući sebe, vjerojatno sam ga nekome poklonio. Pitao sam se postoji li išta veće od toga", prisjetio se Yorke te velike večeri u Unitedovoj povijesti.
Nešto puno veće on i suigrači napravili su mjesec dana kasnije u finalu protiv Bayerna. Nakon Keanea, žuti karton je u polufinalu dobio i Paul Scholes i Ferguson je bez dva svoja ključna igrača došao na noge moćnom Bayernu. Već nakon šest minuta Bavarci su poveli golom Baslera iz slobodnog udarca, pogodili još dvije stative i promašili još jednu veliku šansu, ali činilo se da Englezima spasa nema. United je pokušavao, ali nije išlo. A onda je došlo "Fergie time". Sir Alex u igru je ubacio Sheringhama i Solskjaera. Igrala se 91. minuta.
"Can Manchester United score? They always score", rekao je legendarni engleski komentator Clive Tyldesley dok je David Beckham namještao loptu na korner.
Ostalo je povijest...