UTAKMICOM u Livornu hrvatska nogometna reprezentacija otvara novo poglavlje. Slaven Bilić i Aljoša Asanović primili su se posla kojeg bi se u Hrvatskoj, realno, prihvatio samo lud čovjek. Osim ako nema osiguranu korist ili svesrdnu podršku kabineta Vlatka Markovića.
No, iz poučka Zlatka Kranjčara naučili smo da nijedno ni drugo više ne vrijedi ni pišljive pare, jer javnost je konačno počeka diktirati trend. Ako se uspjeh jednog izbornika mjeri rezultatom, što ne bi trebalo doći u pitanje, onda je Cico bio neuspješan izbornik. Kao i neki prije njega.
Slaven Bilić dobio je vrijeme da utaba uspjeh. A vrijeme je danas na cijeni. Dakle, što nam može donijeti vladavina Vatrenih i kadar kojim raspolaže? Relativno, puno toga. Bilić ne garantira ništa osim rada i familijarne atmosfere, dovoljno je pametan da ne izlijeće s manirama hrvatskih političara.
No, činjenica je da bi već nakon večerašnje utakmice trebali vidjeti obrise momčadi koja će iznijeti kvalifikacije za sljedeće veliko nogometno natjecanje. Koje je imperativ.
Teško da možemo reći kako će Bilić večeras debitirati protiv rezervne postave svjetskih prvaka, s obzirom da je među njima čak osam debitanata i Marco Amelia, za Azzure nešto poput našeg Joeyja Didulice. Osim što ima, naravno etiketu svjetskog prvaka.
I dok 43-godišnji Donadoni danima pokušava opravdati svoju listu koja, ne dajmo se zavarati, uopće ne izgleda loše, Bilić je svoje adute držao pod ključem dokle je god mogao. Istina, u nekoliko dana ostali smo bez kompletne obrane, trebalo je izreagirati na pravi način. Izbornik je odlučio da će Roberta Kovača odglumiti za Ruse kartonirani Josip Šimunić, uz kojeg će s lijeva nadesno stajati Sablić, Knežević i Šerić. Sabliću izbornik očito vjeruje, a bit će zanimljivo vidjeti kako će se riječki stoper snaći kad zagusti.
Prvotna je opcija bila da lijevu stranu uzme Hrvoje Čale, ali prikrivanje ozljede zbog susreta s Arsenalom koštalo je mladog Dinamovca vrijedne reprezentativne prilike. Nadalje, susret će s klupe početi sad već bivši prvi nacionalni playmaker Niko Kranjčar, ali i dosad standardni Marko Babić. Dobro, klupu griju Ivica Olić i Boško Balaban, no oni su na to već naviknuli. Izgleda kako nam repka nikada nije imala širu klupu negoli će to biti u narednim kvalifikacijama.
Tim je riječima otprilike i Bilić opravdao Babiću svoju odluku; "kao dokaz da smo jaki na svim pozicijama." Nije tu zapravo bilo nekih većih iznenađenja jer znalo se da Bilić vidi Modrića kao glavnog organizatora, dok je povratkom Mikija Rapaića, koji tek treba biti opravdan, stradao Babić. Neiskoristiv je obrani, u što smo se imali prilike uvjeriti nebrojeno mnogo puta, time i vrlo nezahvalan igrač sredine terena. Bilić tvrdi da ima boljeg veznjaka, koji igra u životnoj formi, i čak se za razliku od negdašnjih dana, tu i tamo vraća u obranu.
Darijo Srna bi, čini se, mogao udahnuti zrak punim plućima, bio bi to veliki izbornikov plus. Kranjčareva formacija iz Njemačke Srnu je potpuno ugušila, a bez njegovog pravog učinka nije se moglo. Čak niti majstorski, drski pogodak iz slobodnjaka nije nadomjestio promašaj s bijele točke... I danas traju pregovori je li Srna loše pucao ili se Kawaguchi dobro bacio.
No, nove pobjede najbolji su način za zaborav. Možemo krenuti već večeras i Bilić je toga svjestan. Stavio je sve u napad; dvije polušpice, Rapaić i Eduardo, te Klasnić u samom vrhu napada. Zvuči ofenzivno, uz sve, tu je još i Modrić, vjerojatno genetski orijentiran prema naprijed....
No, dok se Bilić uporno pokušava ograditi od svog prethodnika, Donadoni, logično, nastavlja Lippijevu misiju. Italija će i protiv Hrvatske igrati ofenzivno, prema najnovijim saznanjima, s čak tri špice. Iako su ovo ljeto u modi talijanski razbijači poput Materazzija i ostalih, imena za susret s Hrvatskom trebala bi unijeti strah u kosti. Jedan Lucareli igra na domaćem terenu, i totem je Livorna. Zabija u pravilu kad se sjeti, a iza sebe u Donadonijevoj postavi ima Semiolija i Di Natalea. Obojica bi skoro trebala otići u Romu, ne kao prinove, već kao pojačanja...
Na Liveranija, playmakera Fiorentine, danima upozorava naš Dario Šimić. Uglavnom, ekipa za respekt. I malo više od toga.
Ako se povijest ponavlja, onda bi Bilić mandat ipak trebao otvoriti pobjedom. Na stranu sve, ali tradicija govori da nas Talijani nikada nisu potukli. Dvije pobjede i dva remija u četiri susreta. U Palermu je presudio Šuker, u na SP-u u Japanu i Koreji - Ivica Olić.
Činjenice kažu i da nijedan talijanski izbornik koji je Azzure odveo do svjetskog trona, nije svoju eru započeo pobjedom. Bilo bi lijepo da tako ostane. Ne toliko zbog tradicije, već zbog novog početka. Jedan takav, dobar, Biliću će sigurno trebati...
D.R.