HRVATSKA je porazom od Tunisa (2:1) okončala još jedan mini ciklus pod vodstvom Zlatka Dalića. Rezultatski jedino bitno je ono što se desilo prije nekoliko dana u Osijeku kada je pao Wales, ali problemi se za hrvatskog izbornika samo gomilaju.
Prvo poluvrijeme protiv Tunisa već sada je bez prevelike dvojbe najlošijih 45 minuta koje je Dalićeva Hrvatska ikad odigrala. Može se pri tome pričati o pristupu u prijateljskim utakmicama kao faktoru, ali sasvim je sigurno da travestija u prvom dijelu nosi u potpunosti Dalićev potpis zbog odabira najneprirodnije moguće formacije za ovu skupinu igrača. Postoji više razloga zašto Hrvatskoj ne leži 3-5-2 sustav. Prije svega, on je kadrovske naravi. Hrvatska nema širinu na stoperskim pozicijama i nema na obje strane beka koji može dati bitan ofenzivni impuls. Nema braniča koji može koristiti višak u zadnjoj liniji i zakoračiti u suparničko polje s loptom te tako kontinuirano započinjati napade i tjerati suparnika na rotaciju. Protiv Tunisa je čitava zadnja linija igrala u paralelnoj, pasivnoj liniji koja nije mogla izvući tuniški blok barem malo kako bi se oslobodilo prostor u sredini terena. Tamo su bili i tuniški i hrvatski veznjaci, ali i Petković i Kramarić (i njihovi čuvari) koji su nastojali takvim postavljanjem osloboditi prostor bočnim igračima. Hrvatska je jednostavno sama sebi oduzela prostor.
U nemogućnosti da smisleno započne napad, veznjaci su se nekoordinirano spuštali po loptu dodatno kvareći raspored figura na terenu, što je rezultiralo i osjetnom ranjivošću u trenutku kada bi Tunis osvojio loptu. Koliko je ovakva ideja i sustav neprirodan Hrvatskoj, najbolje se vidjelo u tim situacijama, kada su Tunižani ulascima iz drugog plana uništavali zadnju liniju koja je ofsajd zamku uporno namještala na ničijoj zemlji, nenaviknuta na nužna preuzimanja u takvim situacijama. Ako je ikad moralo doći do ovakvog eksperimenta, dobro je da je došlo u prijateljskom susretu, i na Daliću je da prepozna neodrživost takve ideje. Koliko god to ružno zvučalo i usprkos tome što je Hrvatska bila bez polovice prve postave, Tunis je mogao i trebao na odmor otići s 0:3. Iako je susret okončan porazom, već je drugo poluvrijeme pokazivalo realnu ravnotežu snaga.
Dalić mora preuzeti odgovornost
Hrvatska igra loše. I to nije problem samo od jučer. Specifičnost turnirskog natjecanja omogućila joj je najveći rezultat u povijesti, iako nijednog suparnika u nokaut fazi nije pobijedila u 90 minuta. Nakon toga je doživjela debakl od Španjolske, ispala iz A skupine Lige nacija i odigrala tri prilično loše utakmice u novim kvalifikacijama od kojih je, srećom, upisala samo jedan kiks. Kolosalan rezultat u Rusiji dogodio se prije punih godinu dana. Otad je Hrvatska sve lošija, kadrovski problemi sve konkretniji, a Dalićeva rješenja sve neuvjerljivija. Ili nepostojeća. I bilo bi tužno kada bi i četvrti izbornik u nizu otišao pognute glave nakon početne euforije, samo zato što nije htio vidjeti da problemi postoje. Ili ih nije znao rješavati. Zašto nam se napad svodi na Perišićevu izolaciju? Zašto se Modrića odmiče od lopte, a kada se vrati po nju, nema tko povezati redove prema naprijed? Zašto se i dalje prekidi brane toliko grozno? Zašto se i dalje ne može vidjeti jedan jedini mehanizam stvaranja prostora u završnici terena? Zašto reakcija na suparničku tranziciju, posebno na bokovima, i dalje kasni?
Zlatko Dalić mora biti svjestan da je on izbornik nacionalne vrste. Posao mu nije samo biti simpatičan, naslikavati se na svakom eventu kojeg pohode široke mase, sudjelovati u političkim kampanjama, kupovati dodatnu naklonost navijača uvrštavanjem domaćih vedeta u sastav (Škorić, Melnjak) ili snimati reklame. I sve je to okej - nabrojane aktivnosti su u manjem ili većem opsegu isključivo Dalićev osobni izbor i pravo da radi u svojem životu što god hoće. Problem je kad postane sve to prije nego izbornik. Problem je kad postane, bez želje da to ružno zvuči - maskota. Zlatko Dalić je Ćirin učenik i svakim danom mu je sve sličniji izvan terena. I mora mu se dati priznanje za socijalnu inteligenciju da uđe pod kožu ogromnom broju navijača. S druge strane, mora ga se kritizirati kad svoj posao ne radi dobro. A to je naprosto tako već dulje vremena. Teren ne laže.
Floskule o bodovima i igri kao suparnicima
Nevjerojatno je koliko ova situacija podsjeća na početak Štimčevog, Čačićevog i Kovačevog plana. Sve počne s nekoliko slabijih partija, koje svi zanemare kao normalan uteg i proces. Kada se nekoliko loših utakmica pretvori u nekoliko loših mini-ciklusa ili mjeseci, onda automatski kreće ponavljanje teza "bitno da su se upisali bodovi", koje bez iznimke koristi svaki naš izbornik. Pri tome zvuči kao da su igra i rezultat nešto skoro pa nepomirljivo. Ili, što je još gore, kao da je igra produkt rezultata, a ne obratno. A onda dođe do točke usijanja - kada igrači, mediji i javnost moraju priznati da problemi postoje i da u vrlo skorom roku više neće biti ni rezultata koji će pokrivati rupe u procesu. Bilo bi zaista šteta da Dalić postupi po istom poučku i ode na ružniji ili drugačiji način nego je to srebro iz Rusije zaslužilo.