Screenshot: thesun.co.uk
BITKA za i protiv Jeana-Claudea Junckera kao budućeg predsjednika Europske komisije sve se više rasplamsava, a njezin ishod još se ne nazire.
Pozivajući se na taj članak, političke skupine u Europskom parlamentu istaknule su svoje kandidate za predsjednika Europske komisije i međusobno se dogovorile da će kandidat one skupina koja osvoji većinu dobiti priliku da prvi pokuša oformiti parlamentarnu većinu. Taj sustav "spitzenkandidata" pravdali su potrebom da se zaustavi trend sve lošijeg odziva na europske izbore tako da se nametnu europske teme, a ne da budu test popularnosti vladajućih stranaka u zemljama članicama. Više je nego upitno da su birači uopće vodili računa o "spitzenkandidatu" kada su zaokruživali stranku za koju su se odlučili.
Međutim, takva interpretacija nije nailazila na neki veći otpor, osim u Velikoj Britaniji, koja je ionako jednom nogom u EU, a drugom izvan. Doduše, bilo je glasova da u tome nema automatizma, to jest obveze za Europsko vijeće da automatski prihvati "spitzenkandidata" s najviše glasova. Ali, taj otpor je bio vrlo mlak i svi su zapravo prešutno pristali na takva pravila igre. Tako je i CDU njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je prva rekla da nema automatizma, podržala Jean-Claudea Junckera kao kandidata Europske pučke stranke.
Europski parlament je tako doveo zemlje članice pred svršen čin i mnogi smatraju da je sada prekasno, da se nametnuta pravila igre, koja nisu na vrijeme zaustavljena, moraju poštovati.
Parlamentarci su odmah nakon izbora postigli dogovor da predlože Junckera kao kandidata EPP-a, koja je dobila najviše glasova, za novog predsjednika Europske komisije. Složiviši se oko jednog kandidata, onemogućili su Europsko vijeće da igra na kartu normalnih stranačkih podjela kako bi eventualno nametnuo nekog posve trećeg kandidata.
Sada je na redu Europsko vijeće, koje bi na svom summitu 26. i 27. lipnja trebalo istaknuti jednog kandidata i poslati ga na potrđivanje u Europski parlament, a koji bi o tom prijedlogu trebao glasovati sredinom srpnja.
U Europskom vijeću, tijelu koje čine šefovi država ili vlada, nema konsenzusa. Britanski premijer David Cameron ne želi ni čuti za Junckera, a iz njegovih razgovore s Merkel procurile su informacije da je spreman i ranije organizirati referendum o ostanku Britanije u EU bude li Juncker izabran.
Britanski mediji u kampanji protiv Junckera
Osim toga, britanski mediji vode nesmiljenu kampanju protiv Junckera, prikazujući ga gotovo kao monstruma. Tabloid The Sun ovoga je tjedna na naslovnici objavio "šest razloga zbog kojih je ovaj čovjek najopasniji u Europi", prikazujući ga kao lašca i pijanca. Nešto ozbiljniji, ali jednako euroskeptičan Daily Telegraph je prije neki dan objavio tekst o Junckeru, koji su prenijeli i neki hrvatski portali, a u kojem je sve i do jedan Junckerov citat, prenesen manje ili više korektno, posve izvučen iz konteksta.
Juncker kaže da britanski mediji ne puštaju na miru ni njegove susjede tražeći pikantne detalja o njemu i njegovoj obitelji.
Cameron nije sam, određeni otpor ali ne tako kategoričan pokazuju i čelnici Mađarske, Švedske, Nizozemske, Danske, Italije.
S druge strane, njemačka kancelarka Angela Merkel je nakon početnog oklijevanja, zbog čega je doživjela oštre kritike u zemlji, nedvosmisleno podržala Junckera kazavši da sve razgovore vodi s ciljem da on bude izabran za predsjednika Europske komisije. Naknadno je izjavila da pri tom ne treba upasti u zamku i posve izolirati Britaniju.
Ali, spomenula je odlučivanje kvalificirnom većinom, iako analitičari smatraju da će sve pokušati da se do imena budućeg predsjednika Komisije dođe sa što širim konsenzusom.
Mogućnost da Europsko vijeće kvalificiranom većinom predlaže predsjednika Komisije uvedena je još Amsterdamskim ugovorom, koji je stupio na snagu 1999., a ne tek, kao što se često pogrešno navodi, zadnjim Lisabonskim ugovorom, koji je na snazi od 1. prosinca 2009.
Dođe li do glasovanja, Cameron će trebati okupiti blokirajuću manjinu ako želi spriječiti Junckerov izbor.
Ugovorom iz Nice, koji je stupio na snagu 1. veljače 2003. uveden je novi sustav kvalificirane većine s klauzulom koja uključuje demografsku provjeru.
KVALIFICIRANA VEĆINA: KAKO DO BLOKIRAJUĆE MANJINE?
Svakoj zemlji članici dodijeljen je određeni broj glasova prema demografskoj težini.
Po tom sustavu, četiri najveće zemlje članice - Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija imaju svaka po 29 glasova, Španjolska i Poljska po 27 glasova, Rumunjska 14, Nizozemska 13, Belgija, Češka, Grčka, Mađarska, Portugal po 12, Bugarska, Austrija, Švedska po 10, Hrvatska, Danska, Irska, Litva, Slovačka i Finska po 7, Estonija, Latvija, Luksemburg, Cipar i Slovenija po 4 glasa i Malta 3 glasa.
Kvalificirana većina je dosegnuta kada za odluku glasuje 50 posto zemalja članica, 14 od 28, koje imaju najmanje 260 od 352 moguća glasa. Svaka zemlja može zatražiti primjenu demografske klauzule, koja kaže da kvalificirana većina mora predstavljati najmanje 62 posto ukupnog stanovištva Unije i ako to nije slučaj, odluka nije usvojena.
Iz toga proizlazi da je za blokiranje neke odluke potrebno okupiti koaliciju država koje imaju najmanje 92 glasa i koje predstavljaju više od 38 posto ukupnog stanovništva Unije.
Prema sadašnjim informacijama, osim Velike Britanije protiv Junckera mogle bi glasovati Švedska, Nizozemska, Danska i Mađarska. Međutim, te zemlje zajedno imaju 71 glas, nedovoljno za blokirajuću manjinu. Ako bi im se pridružile tri baltičke zemlje, koje navodno oklijevaju, ukupno bi imali 86 glasova, opet nedovoljno. Jedino ako se toj skupini pridruži Finska, što se ponegdje spominje, blokirajuća manjina bila bi dosegnuta. Drugi način za blokiranje bio bi da Britanija okupi zemlje koje ukupno imaju 38 posto stanovništva Unije, ali u tom bi slučaju morala pridobiti neku od velikih zemalja poput Francuske, Italije, Poljske ili Španjolske.
Taj sustav vrijedi do 31. listopada ove godine, a 1. studenoga stupa na snagu odredba Lisabonskog ugovora o dvostrukoj većini, koja je privrmeno bila odgođena.
Kvalificirana većina bit će dosegnuta kada za odluku glasuje 55 posto država članica, 16 od 28, koje predstavljaju 65 posto ukupno stanovništva (325 milijuna). Za blokirajuću manjinu trebat će dakle 45 posto zemalja članica, najmanje njih 13, a koje predstavljaju više od 35 stanovništva iz najmanje četiri zemlje članice. Odredba o najmanje četiri zemlje uvedena je kako sama Njemačka s još dvije članice ne bi mogla blokirati svaku odluku koja joj se ne sviđa.
Ne bude li do 1. studenoga izabran predsjednik Europske komisije, što uopće nije isključeno, nakon toga bit će teže okupiti blokirajuću manjinu.