Foto: Hina
NEKADAŠNJA HDZ-OVA ministrica financija Martina Dalić, koja je u rujnu izašla iz HDZ-a jer smatra da HDZ nije sposoban izvući Hrvatsku iz krize, na svojoj stranici martinadalic.hr komentirala je nove Vladine porezne izmjene. Njen tekst prenosimo u cijelosti.
Treba li Hrvatska imati baš svaki porezni oblik koji postoji u drugim zapadnim zemljama?
Kako se približava nova poslovna godina ‘red’ je da su urede i uvjeti poslovanja koji će vrijediti u toj godini. Dakle mini porezna reforma. Ovoga puta mora se priznati, u predloženim izmjenama se nazire pokušaj blagog snižavanja poreznog opterećenja kako u dijelu stopa tako i dijelu troškova udovoljavanja poreznim obvezama.
Uvodi se porez na kamate i porez na kapitalne dobitke od financijskih instrumenata s obrazloženjem da je tako i u ‘drugim zapadnim zemljama’. Međutim, temeljno je pitanje treba li Hrvatska imati baš svaki porezni oblik koji postoji u ‘drugim zapadnim zemljama’. Mnogo toga ima u ‘drugim zapadnim zemljama’ čega u Hrvatskoj nema – npr. ima veći stupanj ekonomskog razvoja i standarda. Logično je upitati je li postojanje nekog poreza u nekoj drugoj zemlji dovoljno važno opravdanje da se on uvede i u Hrvatsku – bez obzira koje su i kakve hrvatske ekonomske okolnosti?
Porezi i porezne stope su dio instrumenata ekonomske politike gdje država članica EU tj. Hrvatska ima samostalnost u njihovu korištenju na način koji odgovara vlastitim ekonomskim okolnostima. Nema dakle nikakve pravne norme ili prisile koja bi tražila da Hrvatska uvede ama baš svaki porezni oblik koji postoji u nekoj drugoj državi članici.
S druge strane, načinom na koji strukturira porezni sustav i bira porezne oblike država, htjela ili ne htjela, šalje i određene signale vezane za odluke koje građani i poduzetnici donose o potrošnji i štednju. Ako država već ne može udovoljiti teoretskom idealu porezne neutralnosti onda bi bilo razumno očekivati da ti signali idu barem u pravcu poticanja ponašanja koje je sukladno jačanju spremnosti na preuzimanje poduzetničkih rizika – posebno u zemlji koja se nalazi na početku sedme godine krize. Mnogo je primjera da to baš nije tako, a u to se uklapaju i najnoviji prijedlozi novih poreza.
Poruka je poprilično jasna – oporezuju se svi prinosi osim onih koji dolaze od posuđivanja novca državi
Najnoviji porezni prijedlozi, zajedno s već uvedenim porezom na dividende, kažu da će se oporezivati sve vrste prinosa od ulaganja i štednje osim ulaganja u državne vrijednosne papire točnije državne obveznice, životno osiguranje i dobrovoljno mirovinsko osiguranje. Poruka je poprilično jasna – oporezuju se svi prinosi osim onih koji dolaze od posuđivanja novca državi.
Ako pokušavate nešto uštedjeti, uložiti to u banku i time pridonijeti jačanju te famozne osnovice za veću kreditnu aktivnost banaka ( i investicije o kojima se tako voli govoriti) platiti ćete porez na kamate.
Ako se izlažete poduzetničkom riziku, ako zapošljavate sami sebe ili druge platit ćete logično porez na dobit, a kao fizička osoba koja je sve to pokrenula i koja snosi sve poduzetničke rizike platit ćete za nagradu porez na dividendu. I to nakon ovih izmjena bez ikakvog neoporezivog dijela jer se dosadašnji neoporezivi dio dividende ukida.
Ako ste spremni ulagati na tržištu kapitala, kojeg u Hrvatskoj u suštini nema, onda opet stiže porez na kapitalne dobitke. Jedna od poruka koju poreznici šalju ovim rješenjem je da oni koji kapital imaju ne traže prinose niti blizu dionica već možda ulaganjima u plemenite metale, umjetnine i slično gdje se mogu ostvariti neoporezivi kapitalni dobitci. A to što se na zagrebačkoj burzi sva trgovina dionicama odvija u tzv. sekundarnom trgovanju pa burza ne služi kao kanal za pribavljanje svježeg kapitala za poduzetnike ni na koji način nije krivnja onih koji su na burzi voljni ulagati. Doduše, s obzirom na stanje na zagrebačkoj burzi pravo je pitanje gdje to porezna uprava uopće vidi svoju poreznu osnovicu.
Međutim, ako ste voljni posuditi državi za njezine potrebe onda nikakvog poreza nema jer su kamate koje država plaća imateljima svojih obveznica izuzete od oporezivanja porezom na kamate.
Poruka koju država šalje je poprilično jasna. Što god radili, koliko se god trudili da svoj kapital uložite u neku aktivnost koja bi možda mogla na ovaj ili onaj način pridonijeti opravku ekonomije platit ćete jednom ili najbolje više puta porez. Jedini način da smanjite porezni teret na ulaganja je posuditi svoj novac toj istoj državi. Država ipak najbolje zna kako upravljati novcem i kapitalom.
Netko bi na sve ovo mogao reći sljedeće: oni koji štede u bankama, imaju firme ili trguju na burzi su ipak dobro stojeća manjina koja to bez većih problema može platiti pa su takvi porezi s točke gledišta društva ipak pravedni – važna je većina koja jedva sklapa kraj s krajem.
Ali, i za tu većinu porezna je pripremila odgovarajući instrument koji se može staviti u funkciju ako zatreba. Izmjenama poreza na dohodak predviđa se oporezivanje razlike između procijenjene vrijednosti imovine i dohodaka po stopi od 40%. Na prvi pogled ovo i nema neke posebne veze s većinom građana jer bi se moglo prepoznati i kao nastojanje da se sankcioniraju oni koji su se okoristili korupcijom.
Vuk možda dlaku mijenja, ali ćud nikada
Međutim, Zakoni jednako vrijede za sve, a postoji mogućnost da u Hrvatskoj mnogi građani imaju vrijednost imovine veću nego što su bili (ili jesu) njihovi dohoci. Između ostalog i zbog specifičnosti načina stjecanja nekretnina u proteklim desetljećima. Na primjer, mnoge su kuće u duljem vremenskom razdoblju građene, a i još se uvijek grade vlastitim radom vlasnika nekretnine, rođaka i prijatelja i sl. Moglo bi se ovo dovesti do apsurda i upitati hoće li ljudi koji svoje kuće uništene u poplavama obnavljaju ulaganjem vlastitog rada i uz pomoć rada rodbine i prijatelja sada na to još platiti i neki porez. Ostaje za vidjet kako će porezna uprava primjenjivati ovu odredbu, ali mogućnost je otvorena. A s njom se onda otvaraju pitanja o mogućoj arbitrarnosti postupanja poreznih službenika, pitanja objektivnosti procjena vrijednosti imovine u ovom najnovijem postupku ‘ispitivanja porijekla imovine’, ali i troškova koji će zbog ovakvih poslova nastati u samoj poreznoj upravi. Drugim riječima, otvaraju se pitanja na koja obično mislimo kada govorimo o ‘pravnoj nesigurnosti’ u Hrvatskoj i samovolji birokracije.
I stoga možemo zaključiti da vuk možda dlaku mijenja, ali ćud nikada. Pokušaj poreznog rasterećenja u ovoj ‘mini poreznoj reformi’ je hvale vrijedan. Međutim, cjelovita slika ovih poreznih promjena ipak zorno pokazuje da poreznici ne namjeravaju odustati i da su i ovu priliku iskoristili za uvođenje nekih novih poreza, ali i dodatnih izvora nesigurnosti oko trenutka kada i kako vas porezna uprava može pozvati na red.
A po starom običaju i dalje nema niti spomena o mjerama za ozbiljno ograničavanje i snižavanje rashoda ili za kontrolu državnih troškova. Kao što nema niti spomena o reformama koje bi mogle ojačati učinke predloženih mjera poreznog rasterećenja na rast i oporavak. Država jednostavno kaže: posudi svoj novac meni i ne brini – nećeš morati platiti porez. A tko će kasnije platiti te kamate i vratiti glavnice državu baš previše ne brine.