Ilustracija: Index
"Država je zajednica koja ima za cilj omogućiti sretan život, život u vrlini i ekonomski nezavisan."
Aristotel, Politika
REAKCIJE koje se ovih dana čuju od onih koji imaju školsku djecu mogu se podijeliti na: a) ljutnju, b) paniku. Ljutnja je kod onih koji imaju jednog školarca. Knjige su nabavili u par rata i nekako se izdrži s otplatama. Oni s više školaraca – što reći nego najčešće panika, u pitanju je udar na kućni budžet od kojih će se oporavljati mjesecima. Posebno ako su pitanju gimnazije – ukupni iznos knjiga i ostalih priručnika je preko 1500 kuna. Dva gimnazijalca – manja plaća. Tri, već prosječna hrvatska plaća. Previše.
Bonus ove godine – ide se na nove udžbenike. Koji bi tehnički trebali trajati više generacija. Kaže Zakon: "Udžbenik – nastavno sredstvo namijenjeno višegodišnjoj uporabi, usklađeno s Udžbeničkim standardom, koje se objavljuje u obliku knjige, a može imati i drugu vrstu i oblik ako je tako propisano Udžbeničkim standardom, a služi učenicima kao jedan od izvora znanja za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ciljeva utvrđenih nacionalnim i predmetnim kurikulumom."
Sadašnji udžbenici bi trebali dakle trajati dulje? Lijepo zamišljeno, no ne priča li se – a i većina ćemo se složiti – da su programi temeljeni na štrebanju i zastarjeli i kako sve to treba reformirati? Reforma znači i opet nove udžbenike, jer kako inače? Dakle, ako ne naredne godine, evo nama za dvije godine opet novih udžbenika… Mora li to tako? Ne mora. Barem što se udžbenika tiče.
Besplatno od države – ne postoji
Udžbenik je knjiga, koju je netko napisao, netko odobrio za korištenje, netko odabrao za taj razred – i koja se uglavnom koristi jednu godinu. Ponekad i više. Ako nije loše ukoričena pa se raspadne ili ako nije "podmetnuto" da se u njoj nešto ispunjava (ne bi trebalo po ovim novim pravilima). Čemu služi? Učenju. Iz udžbenika se uči, pa se onda vježba koristeći ono što se zovu "dopunska nastavna sredstva": radna bilježnica (vježbenica), zbirka zadataka, geografski atlas i povijesni atlas, multimedijska pomagala i sredstva informacijske tehnologije (npr. CD ROM-ovi i sl.).
Možemo li to urediti da ne košta pola plaće? Možemo. Da plati država ili grad? To je samo drugačiji način da sami platite. Kako je rekla barunica Thatcher: "Ne postoji javni novac, postoji samo novac poreznih obveznika!"
Da budemo jasni: ne postoje besplatne knjige, besplatne fontane, besplatna škola, besplatni prijevoz – sve državno besplatno ste platili vi. I kada dobivate "besplatne udžbenike", jednako kao kada dobivate državnim pendrekom po leđima – to ste sami platili. Državno besplatno je ono za što politika misli da je pametnija od vas za raspodijeliti.
Zašto ne koristiti ekrane?
Da pokušamo nešto drugo? Idemo, klasičan reinženjering poslovnog procesa. Što to znači? Znači koristiti suvremenu tehnologiju sukladno onome zašto ta tehnologija služi. A u godini 2014. definitivno nam tehnologija nudi nešto novo na ovom području. Kako se informacije uglavnom danas prihvaćaju? Kako ih djeca primaju? Uglavnom preko – ekrana. Mobiteli, tableti, računala, televizori… Zbog čega onda i dalje inzistiramo na tiskanim udžbenicima?
Dakle, što imamo od novih tehnologija: Prvo, prijenosna računala. Nisu zamjena za udžbenike: velika su, lako se oštećuju, baterija im kratko traje. Prije nešto za studenta nego za učenika. Tableti? Već sasvim druga stvar. Moguće je na njih natrpati cijeli školski program, interaktivni su, boje su tu, klinci ih vole koristiti… Mana? Nisu za dulje čitanje, umaraju oči.
Pravi e-čitači? Već sasvim druga priča. Koriste e-tintu (tehnologija se temelji na malim crnim i bijelim kuglicama i kada se gleda u takav čitač dobiva se dojam pravog papira). Tipičan predstavnik je Amazon Kindle, no Kindle je vezan za Amazonovu trgovinu i prilično "zatvoren" uređaj. Ima i drugih, a cijena bi da ih netko ide naručiti seriju od preko 100.000 komada pala na nekoliko stotina kuna. Možda i manje. Ovdje je isplativo da ih država kupi umjesto vas – jednostavno na takvu količinu cijena je bitno niža.
I što može takav e-čitač? Kao prvo – može sve udžbenike držati u memoriji. Vezati se uz neku bazu u nadležnom Ministarstvu i "pocuclati" gradivo za cijelu godinu. Ne mora se puniti baterija tjednima (kod takvih čitača ekran "radi" samo kada se stranica obnavlja), a sam uređaj traje godinama. Solidno napravljeni, prilično su i čvrsti. Usput navodimo i socijalni element – istraživanja korištenja elektroničkih pomagala u nastavi pokazala su da ih djeca iz siromašnijih obitelji jako dobro čuvaju.
Znanje svima
Zbog čega prijenos znanja još uvijek ide po sustavu tako da svake godine netko posječe šumu, napravi papir, tiska udžbenik, koji za godinu-dvije ide u stari papir, gdje se dodaju nove šume i opet u tisak? Nema nikakvih tehnoloških prepreka da već od naredne godine država nabavi e-čitače ili nekakve srodne uređaje i da (osim možda u najnižim razredima osnovne škole) barem udžbenici odu u elektronički oblik.
Kako to u praksi napraviti? Par koraka:
1. Nabaviti čitače za sve učenike (državni trošak, javna nabava, naravno međunarodni natječaj).
2. Prebaciti udžbenike u elektronički oblik – danas vrlo lako, a već i postoje. I to ih prebaciti na način da se od autora pošteno otkupe sva materijalna prava. Napisati udžbenik za školu je iznimno teško (čak je i teže pisati za učenike nego za studente) i to treba primjereno platiti autoru.
3. Objaviti u javnom standardu tipa e-pub.
4. Na početku godine i kada već sve treba – jednostavno prebaciti sadržaj na e-čitače.
5. Učenici koriste e-čitače umjesto tiskanih udžbenika.
Tiskana knjiga je danas nešto što se kupuje iz ljubavi ili radi kolekcionarstva. Udžbenik nije ni jedno ni drugo – to je sredstvo za nastavu. Dodatne koristi bi bile da bi se ovako mogla čitati i lektira (pa nema gužve oko traženja knjiga) a i država bi trebala sve udžbenike dodatno učiniti javnim (ne zaboravite – vi ste ih kao porezni obveznik pošteno platili autoru!). Pa ukoliko se želite podsjetiti kako se radi neko zavarivanje, obrađuje voćnjak ili vas zanimaju povijesni detalji – udžbenici i strukovnih škola i gimnazija bi uredno bili dostupni u javnom formatu. Za što bi, ponavljam, autor uredno dobio primjerenu naknadu. I vjerujem da bi većina autora pristala na takvu kombinaciju.
E-čitač koji košta kao par knjiga (kupljen naravno naveliko) rješavao bi pitanje udžbenika godinama – i time bi svake godine stotine kuna ostajalo u roditeljskom džepu. A i nacija bi lakše dolazila do znanja, jer bi sve bilo javno objavljeno.
Protivljenje klasičnih nakladnika
Naravno, znamo tko bi bio izričito protiv "elektronizacije" školskih udžbenika. Nakladnici. Vjerojatno i sama ideja da se razbije uhodani sustav svakogodišnjeg tiskanja papira koji na kraju godine ide u stari papir nakladnike blago rečeno plaši. Formalni nakladnik elektroničkog izdanja je državno tijelo, gdje par ljudi može sve to administrirati.
Nakladnici klasičnih tiskanih udžbenika će vikati o "nacionalnom interesu", "zaštiti radnika" i "tradiciji". Pa odmah malo objašnjenje. Kada vam netko viče o "nacionalnom interesu" bez konkretnih izračuna odmah gledajte iz kojeg džepa vam želi uzeti novce. Kada vam poslodavac viče o "zaštiti radnika", pitajte ga koliko ih ima ugovor na neodređeno, dobre plaće i bonus u slučaju dobiti firme. Opće pozivanje na "tradiciju" ako u pitanju nije neka kulturna stečevina je upravo pozivanje na ponašanje koje nas se je dovelo tamo gdje jesmo. Uostalom, druga nastavna pomagala tipa radnih bilježnica će se tiskati još dugo godina.
Ako se želimo izvući iz ove situacije gdje početak škole umjesto jedne vesele i lijepe situacije da ste nasljednike poslali obrazovnu stepenicu više postaje financijska noćna mora – mi nemamo vremena za previše razmišljanja. Treba raditi kako rade oni koji se najbrže razvijaju, zemlje tipa Južne Koreje, a upravo oni maksimalno uključuju e-pomagala u nastavu.
Hrvatska uostalom ima već par hvalevrijednih pilot-programa korištenja tableta i drugih e-pomagala u sustavu nastave, a tablet računala koristi i obnovljena škola u Gunji. Iskoristimo ta nova iskustva! Pri tome cijena samih uređaja i opreme enormno pada kada se umjesto 30 ili 300 kupuje preko 100000 uređaja.
Uostalom, koliko vas danas čita redovno tiskane dnevne novine, a koliko se informira putem portala i drugih elektroničkih izdanja? Treba li zaista onda i dalje uništavati šume i plaćati nakladnicima i njihovim upravama lijepe nove luksuzne automobile koje nikada u životu nećete moći priuštiti? Nitko vaše dijete u 2030-oj godini neće pitati je li učilo iz tiskane ili elektroničke knjige. Bit će bitno samo jedno – zna li posao. Ažurnim elektroničkim knjigama znati će ga bolje, a vi ćete mu za razliku novaca moći priuštiti možda i neku drugu aktivnost, športsku ili učenje dodatnog jezika.
U cijelom tom procesu prijenosa znanja: autor udžbenika – nakladnik – nastavnik – učenik, nakladnik je samo posrednik. Ekonomija je jednostavna – ako želite uštedjeti, izbacite posrednike.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala