Ako smo pristali da nas država reketari, zašto se sada bunimo

Foto: 123rf, Index

PUNO se prašine diglo oko najave formirajuće vlade da će posegnuti za sredstvima iz II. mirovinskog stupnja, kojeg bi novi premijer uložio u neke strateške projekte. “Ali to je privatno vlasništvo!”, čuje se. “Prste k sebi!”, viču drugi. “Ovo je eksproprijacija i nacionalizacija!”, vape ogorčeni građani. “Komunizam na djelu!”, viču tržišni fundamentalisti.

Kakve li naivnosti, misliti da su sredstva iz II. mirovinskog stupa nekakvo privatno vlasništvo nad kojim obveznici uplaćivanja u taj fond imaju nekakva vlasnička prava. Sama činjenica da netko još uvijek živi u toj iluziji pokazuje snagu državne propagande, koja nas je unatoč svemu uspjela uvjeriti da novac koji nam se prisilno oduzima na neki način i dalje pripada nama.

Što znači biti vlasnik nečega?

Više je definicija privatnog vlasništva, ali sve se one više-manje svode na mogućnost kontrole dobra kojeg posjedujemo. Posjedovati automobil znači biti kadar samostalno odlučivati kada ga želite koristiti i kome ga, ako ikome, želite posuditi. Posjedovati novac na tekućem računu znači imati mogućnost slobodno raspolagati tim novcem onda i na način na koji vi smatrate najboljim. U slučaju posudbe nekog dobra drugoj osobi ima smisla reći da stvar i dalje posjedujete, ali samo onda ako ste odluku o posudbi donijeli slobodno te dragovoljno pristali na uvjete rente.

S druge strane, ako vas netko prisili da mu prepustite neko dobro, pa makar vam taj isti obećao da će vam u nekoj dalekoj budućnosti to isto dobro vratiti, iluzorno je smatrati da na neki način i dalje zadržavate vlasništvo nad tim predmetom. Puno je realnije prihvatiti činjenicu da ste opljačkani, da sredstva koja su vam otuđena nisu vaša, i da pitanje hoćete li ih ikada više vidjeti ovisi samo o milosti siledžije koji vam je dotična dobra oteo.

Tko je vlasnik II. mirovinskog stupa?

Ako ovaj princip primijenimo na II. mirovinski stup, postaje jasno da nitko od nas nije vlasnik sredstava koja tamo uplaćujemo. Kao prvo, nemamo slobodu raspolaganja tim sredstvima: nitko od nas ne može otići na šalter i zatražiti isplatu svog novca jer ga želi iskoristiti na način koji on, a ne država, smatra najboljim. Drugo, nitko od nas nije slobodno pristao na uvjete ovog ugovora, već je isti donesen unilateralno i proveden uz pomoć sile.

Pogledamo li strukturu II. mirovinskog stupa, tj. činjenicu da oko 70% portfelja čine hrvatske državne obveznice (od međunarodne ulagačke zajednice klasificirane kao “smeće”), vidimo da ulagati u II. mirovinski stup zapravo znači prisilno kreditirati državu, tj. posuđivati joj novac pod uvjetima koja ona jednostrano postavi, bez ikakve mogućnosti utjecaja na uvjete pozajmice.

Iz svega ovoga proizlazi da je pravi vlasnik sredstava II. mirovinskog stupa država, koja je do njih došla na isti način na koji reketari dolaze do svog osobnog dohotka: prisilnim iznuđivanjem.

Legitimitet vlade da upravlja državnom imovinom

Jednom kada shvatimo da sredstva iz II. stupa nisu naša, već da je njihov pravi vlasnik država (ma koliko način stjecanja tog vlasništva smatrali moralno upitnim), onda je sasvim jasno da legitimno izabrana vlada ima pravo raspolagati sa državnim vlasništvom onako kako ona misli da je najbolje.

Ako smo već prihvatili kao normalno da nam država uzme više od pola onoga što zaradimo u dobrovoljnim razmjenama, ako nam je normalno da nas država reketari sa nekoliko stotina parafiskalnih nameta, ako nam je normalno da nas država prisiljava da kupujemo zdravstveno osiguranje od HZZO-a i sudjelujemo u Ponzijevoj shemi I. mirovinskog stupa… odakle onda odjednom šok i nevjerica što si država uzima za pravo raspolagati sredstvima iz II. mirovinskog stupa?

Glavno pitanje dakle nije ima li država pravo raspolagati prisilno formiranom “štednjom” građana, već zašto smo uopće pristali na to da nas država prisiljava da štedimo za mirovinu onako kako ona misli da je najbolje?