POBJEDE Hillary Clinton u Ohiou i Teksasu prije dva dana su duboko zabrinule vodstvo američke Demokratske stranke, jer je sve izglednije da će se njen predsjednički kandidat izabrati tek na ljetnoj konvenciji.
Iako je bivša Prva dama osvojila više glasova od favorita Baracka Obame na preliminarnim izborima u toj državi, razlika među dvoje kandidata je u oba slučaja bila relativno mala, pa je, s obzirom na razdiobu delegata proporcionalnu postotku osvojenih glasova, dosadašnja prednost Obame smanjena tek za 12 delegata. Da stvar bude još složenija, Obama je, po svemu sudeći, u Teksasu pobijedio na stranačkim zborovima održanim neposredno nakon preliminarnih izbora.
Demokratski kandidat koji nastoji osvojiti nominaciju stranke mora imati 2025 delegata. U ovom trenutku Hillary Clinton bi trebala osvojiti 97 % svih još neizabranih delegata želi li postići taj broj. Obama, pak, treba osvojiti njih 77 %.
U oba slučaja je to tek teoretska mogućnost, pa je sve izglednije da konačnu odluku o demokratskom predsjedničkom kandidatu neće dati birači nego tzv. superdelegati - federalni, državni i stranački dužnosnici koji na osnovu funkcije imaju pravo glasa na izbornoj konvenciji koja će se održati 25. kolovoza u Denveru.
U ovom trenutku Obama ima više osvojenih država i teritorija, odnosno ukupni broj palih glasova od Hillary Clinton. Malo je vjerojatno da će se to promijeniti i nakon što 5. lipnja budu održani posljednji izbori u Portoriku, Stoga će superdelegati, ukoliko budu dali prednost Hillary Clinton, najvjerojatnije odlučiti suprotno volji stranačke "baze".
Međutim, Hillary Clinton inzistira na takvom scenariju, pri čemu su ne samo superdelegati podvrgnuti "prijateljskom uvjeravanju" da se pokore dinastiji Clinton, nego je i Demokratski nacionalni odbor (DNC) suočen sa zahtjevom da se pravo glasa da delegatima Michigana i Floride - državama čije su stranačke delegacije isključene s konvencije zbog prkošenja DNC-u i prijevremenog održavanja preliminarnih izbora.
Iako je Hillary Clinton svojevremeno prihvatila takvu odluku, pa - kao ni svi ostali kandidati - nije ni vodila izbornu kampanju u tim državama, danas inzistira da se priznaju rezultati tamo održanih izbora, iako, na primjer, u Michiganu nije bilo nijednog kandidata na listićima osim nje.
Obama, kao i njegove pristaše, takav zahtjev odbacuju smatrajući kako bi se time usred izborne utrke mijenjala unaprijed dogovorena pravila. DNC trenutno tome nije sklon, jer bi tako potpuno izgubio vlastiti autoritet i stranku izvrgnuo ruglu.
DNC se, zbog toga, iskreno nadao kako će Hillary Clinton izgubiti izbore u Teksasu i Ohiou, te tako biti prisiljena na povlačenje iz izborne utrke. Njen povratak u igru je, pak, učinio izglednim ne samo produženje unutarstranačke kampanje i trošenje financijskih, materijalnih i psiholoških resursa koje je stranka mislila koristiti protiv republikanaca, nego i duboki i potencijalno razorni raskol unutar same stranke.
Repriza šezdesetosmaške noćne more
Situacija u kojoj se našla Demokratska stranka prilično podsjeća na predsjedničku utrku 1968. godine, kada je nepopularni rat - tada u Vijetnamu - izazvao duboke ideološke podjele unutar same stranke, kako i među samim članstvom, tako i među biračkim tijelom. S jedne strane su bili mladi, liberalni i lijevo orijentirani protivnici rata koji su se okupili oko karizmatskog kandidata - tada senatora Roberta F. Kennedyja - dok su s druge strane bili konzervativci koji su podržavali rat i potpredsjednika Huberta Humphrieja.
Iako je Kennedy - čiju karizmu i popularnost mnogi uspoređuju s Obaminom - ubijen, protivnici rata se nisu mogli pomiriti s time da će stranački establishment na kraju za kandidata odabrati Humphrieja. To je godine 1968. na demokratskoj konvenciji u Chicagu dovelo do fizičkog sukoba među delegatima, a u koji se umiješala lokalna policija, i to na strani konzervativaca. Istovremeno su na ulicama Chicaga bjesnili neredi koje su izazivali proturatni radikali.
Svi su ti događaji bili uredno prenošeni preko televizije u domove većine Amerikanaca te predstavljali propagandni debakl Demokratske stranke. Par mjeseci kasnije je pod parolom "zakona i reda" za predsjednika izabran republikanac Richard Nixon, ličnost koju mnogi američki ljevičari i liberali smatraju oličenjem zla.
Mnogi američki demokrati - čak i oni koji ne dijele radikalno lijeve stavove - se boje da bi se 1968. godina mogla ponoviti, jer je izborna kampanja pokazala duboki raskol među tradicionalnim biračkim tijelom Demokratske stranke, a kako vrijeme prolazi, tako je sve manje vjerojatno da će on biti prebrođen do izbora u studenome. Tako su jedni protiv drugih postavljeni bijelci i crnci, mladi i stari, muškarci i žene, ljevičari i desničari, Hispanoamerikanci i "Anglosi", sirotinja i viša klasa; izgledno je da bi pobjeda Obame ili Hillary neke od tih skupina - a koje tvore biračko tijelo Demokratske stranke - mogla natjerati da na izborima apstinira ili iz prosvjeda da glas republikanskom kandidatu Johnu McCainu.
A da se stvari razvijaju u tom smjeru svjedoči i sve "žešća" retorika među izbornim kampanjama. Pristaše Hillary Clinton tako već duže vrijeme časte Obamu epitetima koji su obično rezervirani za republikance, pa je Obama nedavno uspoređen s Kennethom Starrom, progoniteljem Billa Clintona u aferi Lewinsky. Čak i dosad odmjereni pristaše Obame gube živce, pa se jučer njen stožer službeno ispričao zbog savjetnice Samanthe Power koja je bivšu Prvu damu proglasila "čudovištem".
I dok Demokratska stranka sve više tone u potencijalno sudbonosni raskol, Republikanska stranka je već izabrala svog kandidata i može se u potpunosti posvetiti zbijanju redova i borbi za umjerene i stranački neopredijeljene birače o kojima ovisi ishod izbora u studenome.
D.A.