BANDIĆEV referendum građanima Zagreba daje izbor između lošega i gorega. Kako god okrenu, Zagrepčani ne mogu odabrati hoće li trošiti gradski novac na megalomanski projekt, nego samo koliko novaca će potrošiti. Da je Bandiću stalo do glasa pučanstva, donio bi referendum na kojemu bi građanima dao da biraju između gradskog financiranja Dinamovog stadiona ili odbijanja njegovog financiranja.
600 milijuna kuna koje su Zagrepčani već ulupali u Maksimir pokazuje kako se tu radi o rupi bez dna, a jasno je da tim novcima ne financiraju stadion grada Zagreba, nego njegovog nogometnog kluba. Maksimir je već sada praktički isključivo nogometni stadion. Nogometni mamut, točnije rečeno, s obzirom na to da ga bilo kakav veći broj ljudi posjeti samo kad na njemu igra nogometna reprezentacija. Ostatak vremena to je Dinamov stadion i na njemu se natiska prosječno 2000 ljudi. Renovacija ili gradnja novog stadiona tako će se zapravo raditi za 2000 gledatelja. Osim u sumanutom slučaju u kome bi Hrvatska dobila organizaciju europskog ili svjetskog prvenstva u nogometu. Ili eventualno povremeno organiziranje velike europske utakmice. U svakom slučaju, malo je vjerojatno da bi stadion uspio zaraditi dovoljno da opravda svoju gradnju.
Ne, rekao bi Bandić, a s njim i neki Zagrepčani, to nije istina, grad mora imati moderan i funkcionalan stadion, zato što je to tradicija, a tko kaže da će stadion vječno ostati prazan, možda se opet napuni kad ga obnove, možda cijela Europa nahrli dati organizaciju svih bitnih nogometnih događaja upravo Zagrebu. Argument koji lijepo zvuči, ali koji je tek malo više od puke retoričke figure. Puno je izglednije da će i novi stadion, gdje god se on nalazio, biti crna rupa koja će gutati novce bez ikakve nade u povrat bar dijela uloženog.
Za usporedbu, 250 milijuna eura (!) koje je Bandić najavio kao potrebne za obnovu Maksimira, jednako je cifri koju je u nadogradnju svog stadiona odlučila uložiti FC Barcelona. Njihov Camp Nou trebao bi se početi renovirati 2009., a renovacija bi trebala biti završena do 2012. Ovdje se, naravno, ne radi o javnom objektu, nego o privatnom stadionu nogometnog kluba, ali podaci su zanimljivi za usporedbu. Barcelona je odlučila renovirati stadion nakon što se u zadnjih 5 godina posjećenost povećala sa 65 na 75 tisuća posjetitelja. Camp Nou, naravno, ne generira novce samo od ulaznica, nego i od popratnih sadržaja, kao što je diljem svijeta poznati muzej u kojemu ulaznica stoji 13 eura. Pa ipak, financijske analize pokazuju kako stadion ne generira onoliko novaca koliko bi mogao. Jasno je da Barcelona ide u dogradnju stadiona iz financijskih, ne sentimentalnih razloga.
Kao što smo rekli, Camp Nou je privatni stadion nogometnog kluba. Dobar primjer unosnog gradskog stadiona imamo u olimpijskom stadionu u Münchenu. Stadion na kojem su do 2005. igrali FC Bayern i TSV 1860 München u stopostotnom je vlasništvu grada. Odmah nakon Olimpijskih igara 1972., za koje je izgrađen, na njemu je počeo igrati najtrofejniji njemački nogometni klub. Ipak, 69 000 mjesta na stadionu nikad nije bilo namijenjeno isključivo nogometu. Kao dio olimpijskog parka, ugošćavao je i ugošćuje plejadu različitih događaja, od rock koncerata (vrlo čestih), do skijaškog maratona za koji je opremljen umjetnim snijegom.
Puno je vjerojatnije da će novi i poboljšani Maksimir doživjeti sudbinu najskupljeg stadiona na svijetu, londonskog novog Wembleya. On je izgrađen na mjestu starog Wembleya, a cijena izgradnje bila je 789 milijuna funti (1,5 milijarde dolara, milijardu eura). Wembley je za 2007. godinu, u kojoj je potpuno završena izgradnja, prijavio gubitke od 21 milijarde funti. Samo, razlika između Wembleya i Maksimira je u tome što londonski stadion nije u vlasništvu grada, nego engleske nogometne lige, organizacije koje se većinom financira sama. Stoga budući gubici Wembleya, ako ih bude, neće pasti na račun londonskih građana, kao što na račun Zagrepčana padaju svi troškovi dogradnje Maksimira/izgradnje stadiona na Kajzerici.
Bandić bi mogao, kad se već ide igrati referendumom, postaviti relevantnu dvojbu – financirati gradski stadion ili odustati od financiranja. Time bi pokazao da zaista cijeni svoje sugrađane, a napravio bi i veliki iskorak u hrvatskoj demokraciji. Hrvatski građani, naime, nikad nisu imali izbor oko toga kako će se trošiti njihovi novci. Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi građani Zagreba izabrali da im se pruži pošten izbor.
Naravno, Bandiću nije do svojih sugrađana, nego propisivanjem referenduma želi izbjeći neugodnosti koje proizlaze iz obje opcije. Gradnja novog stadiona znači rušenje simbola grada, a dodatna adaptacija Maksimira predstavlja trošak koji će biti teško opravdati.
Stoga je zagrebački gradonačelnik posegnuo za retoričkom figurom referenduma. Sam za sebe kaže kako je nestručan odabrati i kako je bolje to prepustiti građanima. To što je bio dovoljno stručan da se upušta u ulupavanje novaca na Maksimir je trenutno nevažno, bitno je graditi, još graditi, a o problemima će se misliti kasnije, kad već bude prekasno.
J.D.