NEREALNO je očekivati da svi idemo na isti kazan, pa nije ovo komunizam, pobunio se predsjednik Sabora Luka Bebić, komentirajući zahtjeve za smanjenjem plaća saborskih zastupnika, ne bi li i oni malo "stegnuli remen" u onome što je premijer Sanader odlučio nazvati "krizom".
Ima tu neke logike. Nismo se valjda borili za to da budemo jednaki. Borili smo se za to da kazan punimo svi, ali da iz njega kusaju samo odabrani. Isto tako, ne sjećamo se da su pijani milijarderi iz državnog aparata ikada plaćali svoje račune. Pa zašto bi se, pobogu, to sada promijenilo? Zašto bi sada svi jednako "stezali remen"? Pa nije to komunizam.
Doista se zgodno poklopilo krojenje državnog proračuna za iduću godinu s međunarodnom financijskom krizom koja se prelila i na Hrvatsku. Vlada je dobila tu pogodnost da raspad sistema u vlastitom dvorištu koji traje već godinama opravda recesijom, "credit crunchom", posrnulim svjetskim gospodarstvom, lošim atmosferskim prilikama, čime god. Samo ne vlastitom nesposobnošću da odgovorno upravlja javnim financijama.
Ono što premijer Sanader sada naziva krizom bilo je odavno suđeno
Ono što premijer Sanader sada naziva krizom bilo je odavno suđeno. I zapravo, događa se već neko vrijeme. Način na koji se HDZ odnosio prema proračunskim sredstvima, kako su se kupovali glasovi i koalicijski partneri, kako su se rasprodajom državne imovine krpale proračunske rupe i održavao socijalni mir, kako su se namještali javni natječaji, dodjeljivali poslovi i plaćali enormno skupi radovi, kako su se namirivali branitelji, umirovljenici, sindikati i srpski povratnici, kako su milijarde nestajale u proračunskim "crnim rupama", kako je rastao nezajažljiv državni aparat i množile se jedinice lokalne samouprave... Sve to moralo je jednom puknuti.
Hrvatska je godinama trošila više nego što je zarađivala, zaduživala se više nego što je mogla vraćati, a Sanaderu je tijekom godina uzmanjkalo prstiju da začepi sve rupe u napukloj brani. Ima li stoga išta logičnije od toga da se u ovakvoj situaciji pozove na opću solidarnost? Oni koji pune kazan neka malo "stegnu remen". Oni koji iz njega kusaju još malo će razmisliti.
Koalicijski partneri drže se kazana k'o pijan plota
I eto, Josip Friščić već je najavio da seljaci očekuju jednaki proračun kao i prošle godine. Luka Bebić ne odustaje od megalomanskih (i samoubilačkih) projekata, poput Pelješkog mosta, jer je čuo da neki spominju nekakav New Deal. Silvano Hrelja inzistira na božićnicama za svoje umirovljenike i prijeti raskidom koalicijskog sporazuma. Đurđa Adlešič poput vjernog vojnika partije podržava nastavak gradnje infrastrukturnih projekata, ali istodobno najavljuje da u kampanji za lokalne izbore neće angažirati glazbenike. To se zove stezanje remena. Music crunch. Ili još bolje, fun crunch.
U isto vrijeme, srpski zastupnici mudro šute, što znači da će oni svoj dio poračunskog kolača sigurno dobiti. Milorad Pupovac sigurno bi se već oglasio da je osjetio kako se nešto valja iza brda.
Uglavnom, koalicijski partneri drže se kazana k'o pijan plota. Bez tog kazana nema ni njih, kao što nema ni HDZ-a. To je oduvijek bio temelj njihova opstanka i glavni motiv dolaska na vlast. Dočepati se države i musti ju dokle god ide. Kad više ne bude išlo, onda će se pozvati građani na stezanje remena. Na zamrzavanje plaća, na neisplatu božićnica, na mjere opće štednje. Kome će se onda Sanader prije zamjeriti: građanima ili koalicijskim partnerima? Probajte pogoditi.
I na kraju, samo ovo. Britanski premijer Gordon Brown najavio je da će srezati poreze siromašnima kako bi im u trenucima krize omogućio da kupe darove za Božić, te time stimulirao blagdansku potrošnju. Što je učinio njegov hrvatski kolega Sanader? Ukrao Božić onima koji si ga ne mogu priuštiti. Zaključak: boravak na vlasti ne može se baš uvijek nazivati vladanjem.
Foto: SGF