Foto:
PROŠLO je skoro dva mjeseca otkad je žovijalni predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker pred Europskim parlamentom održao neobično dramatičan govor o "stanju Unije", suočene s najvećom izbjegličkom krizom od Drugog svjetskog rata. U njemu je ambiciozno najavio rješenje: kratkoročno kroz distribuciju 160 tisuća izbjeglica diljem EU, prema proporcionalnom sustavu kvota, i dugoročno kroz uspostavu zajedničkog režima za izdavanje azila. Govor je završio ovim riječima: "Europa je pekar na (grčkom otoku) Kosu koji daje svoj kruh gladnim i umornim dušama. Europa je student u Münchenu i Passau koji nosi odjeću za one koji pristižu na željezničku stanicu. Europa je policajac u Austriji koji dočekuje iscrpljene izbjeglice koji prelaze granicu. To je Europa u kojoj ja želim živjeti."
Nepregledna rijeka ljudi nastavila je teći
Nepregledna rijeka ljudi nastavila je teći, zaobilazeći ograde, zaustavljajući se nakratko na kolodvorima, na zatvorenim graničnim prijelazima ili pretrpanim kampovima, ali ne pokazujući znakove posustajanja. Njen je tok zahvatio i Lijepu našu, na zaprepaštenje svih koji su živjeli u uvjerenju da smo hermetički izolirani od ostatka svijeta i da su udbaši i/li šatoraši naš glavni problem. Najavljeno rješenje iz Bruxellesa, međutim, i dalje se ne nazire – od 160 tisuća dosad je preseljeno ravno 116 ljudi. Ništa zato, već imamo novi akcijski plan prema kojem će 100 tisuća ljudi biti smješteno po hot spotovima od Grčke do Austrije.
Prema podacima Frontexa, od početka godine više od 700 tisuća ljudi stiglo je na obale Europe, 70% od tog broja u Grčku. U Hrvatsku ih je dosad ušlo preko 360 tisuća, broj raste takvom brzinom da ga je teško pratiti. Vladini podaci govore da njih 88% dolazi iz ratom devastirane Sirije, zatim Iraka i Afganistana, što definitivno pobija mit o ekonomskim migrantima koji šire mađarski premijer Orban, slovački premijer Fico, naša predsjednica Grabar-Kitarović i ostali desni populisti. No pitanje koje svi postavljaju je - zašto baš sada? Američki novinar H. L. Mencken bi rekao da za svako kompleksno pitanje postoji odgovor koji je jasan, jednostavan i pogrešan. Tako i naš premijer Milanović, očito zatečen ovom krizom, uporno propagira teorije zavjere o Srbiji koja namjerno uvaljuje izbjeglice baš nama i Grčkoj koja ih namjerno pušta da napakosti Njemačkoj.
Malo o "nazadnom Balkanu i naprednoj Mitteleuropi"
Nije čudno da političari ovakvu krizu tumače u okviru zavjera i spletki, to je ipak njihov teren, ali priča o Grčkoj jednostavno ne drži vodu. Prema međunarodnom zakonu Grčka ne smije migrante koje zatekne u svojim teritorijalnim vodama vraćati natrag, već ih mora prihvatiti i registrirati. Unatoč tome, Amnesty International je dokumentirao više slučajeva takvog ilegalnog vraćanja u Tursku (tzv. pushback). Grčka obalna straža svakodnevno spašava stotine nesretnika u moru, za što nema dovoljno brodova ni ljudi. Grčki otoci su prepuni izbjeglica, kapaciteti za prihvat odavno su dovedeni do točke pucanja, pomoć pada na leđa volontera i turista, a nezadovoljstvo lokalaca je sve veće. I ono najvažnije: izbjeglice dolaze pogubnim morskim putem samo zato što je na kopnenoj granici s Turskom kod Evrosa podignut zid. Isti onaj koji Milanović osuđuje kad ga diže Orban, ali o kojem ipak sve više naglas razmišlja kao „krajnjem rješenju“. Njegov slovenski kolega Cerar više ni ne razmišlja već se baca u akciju – bodljikava žica će odsad ukrašavati i slovensko-hrvatsku granicu. Toliko o nazadnom Balkanu i naprednoj Mitteleuropi.
Poznato je, ali vrijedi ponoviti da je više od četiri milijuna Sirijaca utočište našlo u Turskoj, Libanonu i drugim zemljama regije. Samo u Istanbulu nalazi ih se više nego u čitavoj EU. U izbjegličkim kampovima u Turskoj smješteno ih je tek 15% od ukupno dva milijuna, dok ostali moraju sami osigurati krov nad glavom. Nemaju status izbjeglica nego privremenih gostiju, rade na crno jer ne mogu dobiti radne dozvole. Amnesty International i ovdje izvještava o slučajevima nasilnog vraćanja, premlaćivanja, a ponekad i ubijanja Sirijaca koji pokušavaju prijeći tursku granicu. Opća situacija u Turskoj odavno nije bila gora – Erdoganov autokratski režim samovoljno zatvara novinare i aktiviste, ponovo ratuje protiv Kurda u vlastitoj zemlji i u Siriji u ime antiterorizma; dok u isto vrijeme ISIS slobodno vrši bombaške napade na lijevu opoziciju, a nacionalistička rulja pali njihova sjedišta. A opet, ništa od toga kancelarki Merkel nije smetalo da u Istanbulu obeća Erdoganu nastavak pregovora o pristupanju EU u zamjenu za ulogu njenog graničnog policajca.
EU je iznevjerila izbjeglice kao što je iznevjerila vlastite građane
U Libanonu, gdje vlada nije ni dopustila izgradnju kampova, ljudi žive u slamovima koje su sami podigli ili na otvorenom, u parkovima i pod mostovima. Preživljavaju proseći, prodavajući maramice, cvijeće ili skupljajući otpad. Prostitucija je sve raširenija. Izloženi su sve većoj agresiji policije i domaćih stanovnika koja prijeti prerasti u otvoreni sukob. Ljudi je sve više, a humanitarne pomoći sve manje – ove godine UNHCR je prikupio samo 1.7 od potrebnih 4.5 milijardi $. Svjetski program za hranu morao je zbog manjka sredstava ukinuti bonove trećini primatelja – njih 200 tisuća u Jordanu, gdje dvije trećine izbjeglica živi ispod granice siromaštva. Barem 750 tisuća djece u ovim zemljama ne ide u školu. Riskiraju li ti ljudi život na putu za Njemačku jer su nezahvalni i pohlepni? Ili zato što, riječima jednog od njih, to što imaju sada nije ni život ni smrt?
EU je, to je već bolno jasno, iznevjerila izbjeglice kao što je iznevjerila vlastite građane. Jer, kao što je grčka dužnička kriza pokazala da zajednička valuta ne funkcionira bez zajedničkog duga, izbjeglička kriza je pokazala da zajedničke granice ne funkcioniraju bez zajedničke politike azila. Dublinska konvencija, prema kojoj je pružanje azila prepušteno onoj zemlji članici u koju azilanti prvu kroče nogom, dovela je do potpunog raspada sistema. Posebno gorka ironija je da se u u ovom slučaju radi o Grčkoj, zemlji koja je izdana i upropaštena makijavelističkom politikom Merkel, Junckera i ostalih europskih glavešina.
Obje humanitarne katastrofe, grčka i izbjeglička, cinično nam se predstavljaju kao neminovne. Osiromašeni Grci moraju podnijeti okrutne mjere štednje ako žele ostati dio famozne europske obitelji. Izbjeglice moraju prelaziti tisuće kilometara u pretrpanim čamcima, vlakovima i pješice, ostavljati tisuće eura krijumčarima ljudi, podnijeti dobrodošlicu u obliku žičanih ograda i policijskih kordona, spavati u blatu na ničijoj zemlji i u prepunim prihvatnim centrima (koji često više sliče koncentracijskim kampovima) dok se EU dogovori što će s njima. Većim dijelom se radi o mlađim muškarcima upravo zato što ne žele izlagati svoje obitelji pogibelji, već ih namjeravaju legalno dovesti jednom kad dobiju azil.
Merkel je ipak u ovom slučaju, kad je shvatila da je vrag odnio šalu, jednostrano suspendirala i Schengen i Dublin i obećala azil svim Sirijcima koji se domognu Njemačke. Zaboravila je pritom na svoj nedavni odgovor palestinskoj djevojčici koja čeka deportaciju, čak se sjetila obići i centar za azilante, prvi put u 10 godina vlasti. Njena je odluka pozdravljena kao pravi liderski potez sa svih strana, od uredništva Economista do bivšeg grčkog ministra Varufakisa. U općoj euforiji čak se spekuliralo da će dobiti Nobelovu nagradu za mir. Samo što ta velikodušna ponuda ne vrijedi za Afganistance i Iračane koji bježe od Talibana i ISIS-a, kao ni za sve one koji su izgubili u ovoj reality verziji Igara gladi. Tri tisuće ljudi utopilo se u Mediteranu ove godine. Samo u zadnja tri dana listopada 60 ih se utopilo u Egejskom moru, od čega su pola bila djeca.
Grčki premijer Cipras je u pravu kad optužuje EU da lije krokodilske suze nad mrtvima oko kojih ništa ne čini, no njegove riječi zvuče šuplje sve dok kod Evrosa i dalje stoji zid koji tjera ljude u čamce i omogućuje krijumčarski biznis. A zima dolazi i besmisleno izgubljenih života će biti sve više. Krijumčarski ološ od nedavno čak nudi očajnicima popust za plovidbu po lošem vremenu.
Jedni vide priliku za profit, drugi iskazuju solidarnost
S druge strane, mora se priznati da je Hrvatska nakon početne stihije možda i najbolje organizirala njihov prihvat i transfer, da barem zasad nije popustila pred mađarskim i slovenskim zatvaranjem (ili „pritvaranjem“) granica i da se sve zemlje na ovoj ruti mogu ugledati na humano postupanje naše policije, civilne zaštite, liječnika i ostalih službi. Scene u kojima policajci drže bebe u naručju ili izbjeglice skandiraju „Thank you Croatia“ su nešto na što je teško ostati ravnodušan. Ali kao i svugdje, najveći teret je pao na takozvane obične ljude na koje se Juncker licemjerno poziva, domaće i strane volontere koji se spontano organiziraju i često jedini dijele sve ono što će im barem olakšati put. Dok jedni vide priliku za profit ili skupljanje političkih bodova na ljudskoj agoniji, drugi iskazuju solidarnost koja ne ovisi ni o državi ni o tržištu.
Situacija možda izgleda bezizlazno, ali rješenje je u biti jednostavno: omogućiti izbjeglicama da se prijave za azil u ambasadama EU u trećim zemljama koje su ih primile. Ako na kratki rok zbog inercije eurokrata to nije moguće, dati im humanitarne vize kako bi mogli regularno ući na teritorij EU i tražiti azil. Institucionalno povezati sustav izdavanja azila i Schengensku zonu na način da zemlje koje ne žele sudjelovati u prvom automatski budu isključene iz potonje. Umjesto u mjere sigurnosti i nadzora, uložiti u legalni prijevoz do dogovorenog odredišta i poboljšanje uvjeta života za one koji ostaju u trećim zemljama. Svim diplomatskim i vojnim sredstvima osigurati u Siriji uspostavu nove, demokratske vlasti i vladavine prava koja počinje s izvođenjem Asadovog režima pred Međunarodni kazneni sud. Nakon toga, kad Asad više ne bude kamen spoticanja između njegovih saveznika i protivnika, organizirati najširu moguću koaliciju koja će uništiti samozvanu Islamsku državu. Sve što je za ovo potrebno je politička volja. Uporno sljedeći liniju manjeg otpora, Zapad je prepustio zemlju od 20 milijuna ljudi kao plijen predatorskim režimima (Sirije, Turske, Saudijske Arabije, Irana i Rusije) s jedne i krijumčarskoj mafiji s druge strane.
Imigracija ne mora biti tabu
Sve ovo ne znači da šire pitanje imigracije mora biti tabu – isključivanje iz javnog diskursa svih pristupa osim politike otvorenih granica samo dovodi do još većeg resentimana građana prema samodopadnim političkim elitama. Globalizacijski procesi i otvaranje granica u zadnjih tridesetak godina su doveli do znatnih demografskih promjena u zapadnoj Europi. Posljedice masovnog useljavanja trebale bi biti podložne racionalnoj cost-benefit analizi kao i svaka druga politika. Guranje pod tepih problema oko slabe integracije imigranata (i tjeskobe matične populacije zbog brzine ovih promjena) samo ih je uvećalo. U tom svjetlu treba gledati rast populističke anti-imigrantske desnice posljednjih godina, kontroverzne izjave Merkel i Camerona o smrti multikulturalizma, pa i sadašnju anti-izbjegličku histeriju.
Međutim, distinkcija između izbjeglica i imigranata nije nebitna, makar je i ljevica i desnica često negira. Kakav god stav o tome imali, migracija sama po sebi ne spada među univerzalna ljudska prava. Nasuprot tome, pravo na azil je utvrđeno UN-ovom Konvencijom o statusu izbjeglica i Poveljom o fundamentalnim pravima Europske Unije, što čini dilemu oko primanja izbjeglica sasvim izlišnom. Azil nije samo pravna obveza već i tradicija čija povijest seže stoljećima unatrag u povijest Europe. Uostalom, sve koji ne mogu spavati zbog „muslimanske invazije“ trebao bi umiriti podatak da se 70% Sirijaca koji dolaze u Njemačku namjerava vratiti u domovinu kad jednom postane sigurno mjesto za život. Nažalost, prema posljednjim vijestima Merkel je podlegla pred pritiskom desnog krila svoje stranke i odlučila obnoviti dublinsku regulativu o vraćanju izbjeglica.
Kako smo došli do ovoga, kako objasniti ovu moralnu i civilizacijsku kapitulaciju?
Samozvani čuvari Europe ne shvaćaju da civilizaciju ne čini etnički, rasni ili vjerski identitet njenih nositelja nego sustav njenih vrijednosti i normi. Slavoj Žižek upozorava da ova zabluda proizlazi iz pretpostavke da ono što zovemo naš način života nije kompatibilno s univerzalnim moralom. Jedini način da se, iz desničarske perspektive, obranimo od ove egzistencijalne prijetnje je da se odreknemo tih temeljnih vrijednosti upisanih u ustav svake europske zemlje, a koje su i dalje najbolje sažete u onom čuvenom geslu: sloboda, jednakost, bratstvo. To će se zaista i dogoditi ako prevlada Orbanov model bodljikave žice i arbitrarnih deportacija. Tvrđava Europa koja bi nas trebala braniti od islamskog barbarizma postat će njegov zrcalni odraz, svojevrsni neo-križarski kalifat o kakvom je fantazirao Anders Breivik u svom manifestu. Ironija je tim veća jer su Sirijci u svojoj zemlji tražili te iste vrijednosti i platili užasnu cijenu zbog svoje revolucije.
Ako ništa drugo, ova neizmjerna tragedija nam je lekcija da se više ne možemo skrivati iza nacionalnog suvereniteta - bilo da se radi o zločinačkom režimu koji ciljano tjera vlastiti narod u egzodus ili o istom tom narodu pred našim vratima. Granice, kvote, policijski kordoni, prevrtljivi političari ni raspamećeni ksenofobi ne mogu zaustaviti očajne ljude koji nemaju što izgubiti, jer su izgubili sve. Mogu samo uvećati njihovu nesreću i našu sramotu.
I da - unatoč paranoji oko infiltriranih džihadista među izbjeglicama, jedini teroristički napadi koje smo imali dosad su oni ekstremnih desničara. U Njemačkoj je paljenje imigracijskih centara postalo gotovo svakodnevno. Kandidatkinja za gradonačelnika Kölna zadužena za prihvat izbjeglica napadnuta je nožem. U Švedskoj je neo-nacist mačem ubio učenika i nastavnika zbog njihove boje kože.
Hoće li huškači i sijači panike biti zadovoljni kada se pojavi neki novi Breivik, ili će se licemjerno ograđivati od onoga što su sami prizvali?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala