S izuzetkom dviju desnih stranaka, vladajućeg Saveza za narodni pokret ( UMP ) i centrističkog Saveza za narodnu demokraciju ( UDF ), sve ostale političke stranke, poglavito na ljevici, većinski se izjašnjavaju za odbacivanje ustavnog ugovora: od komunista ( 82 posto ), zelenih ( 61 posto), zatim socijalista, najjače opozicijske stranke ( 51 posto), pa sve do krajnje krajnje ljevice i krajnje desnice, gdje je otpor "liberalnom" euro-ustavu i najglasniji ( 87 posto kod Nacionalne fronte Jean-Marie Le Pena ).
Ovaj preokret zabilježen koncem prošlog tjedna objašnjava se besprimjernom mobilizacijom "proeuropske" političke klase u zemlji, kako s desnice tako i s ljevice, kad su u samo nekoliko dana na javnu scenu - da obrane Europu od neizbježnog "kaosa" u koju bi je, kako sami naglašavaju, bacilo francusko "ne" - izašli gotovo svi živi bivši premijeri, od Raymonda Barra, Pierrea Mauraya i Michela Rocarda pa do Lionela Jospina, što je, ovom potonjem, bilo uopće prvo televizijsko pojavljivanje nakon teškog poraza na predsjedničkim izborima 21. travnja 2002. godine i, dakako, sam Valery Giscard d'Estaing, "otac europskoga ustava ".
Ovome treba dodati i veliki medijski odjek kojim je popraćen istup bivšeg predsjednika Europske komisije Jacquesa Delorsa - "Mister Europe", kako su ga svojedobno nazivali - ili bivše ministrice u vladi Valery Giscard d'Estainga, Simone Weil, koju članstvo u Ustavnome vijeću obvezuje na "rezervu", na što upozorava i sam predsjednik Nacionalne skupštine Jean-Luis Debre, ali koja je, nakon što je uzela "raspust" do referenduma i istaknula kako "nema pravo šutjeti", pokrenula kampanju kod " ljepšeg spola ".
Uspješno završeni probni let najvećeg aviona na svijetu Airbusa A 380 prošle srijede, kao da nije imao druge svrhe nego da u azurno plavetnilo nad Toulusom ponese i euro-optimizam, za što su se potrudili ne samo Jacques Chirac već i njemački kancelar Gerhard Schroeder za njihova prošlotjednog susreta u Parizu, što je u Le Mondeu popraćeno podnaslovom: " Airbus A 380 uzlijeće, "da" također !"
Hoće li " medijska pomama " nadjačati stvarne i raširene strahove od " ultraliberalne " Europe, od razmještanja velikog broja francuskih poduzeća u inostranstvu, od " bulimijskog proširenja " Unije, od ulaska Turske, od gubitka "socijalne države", novog porasta nezaposlenosti i pada kupovne moći... i hoće li se referendum o euro-ustavu " pretvoriti u plebiscit o politici predsjednika Chiraca i vlade Jean-Pierrea Raffarina - to su nezaobilazna pitanja na koje će odgovor stići iz izbornih kutija tek za mjesec dana.
Kao ni "da", tako ni "ne" - ono još manje - nema istoiznačan ideološki, politički ili socijalni sadržaj, jer iza njega stoje ne samo nacionalističko ili suverenističko odbacivanje svega supranacionalnog, već i proeuropski orijentirane snage i pojedinci, s motivacijom da euro-ustav ne jamči samostalnu i jaku europsku federaciju.
U tjednu svekolike mobilizacije " ustavobranitelja " pred Međunarodni praznik rada objavljena je i vijest da je direktor lanca robnih kuća Carrefour Daniel Bernard napustio svoju funkciju uz isplatu 38 milijuna eura na ime "zaštitne klauzule" iz ugovora o radu, iznos za koji bi blagajnica zaposlena u istoimenom supermarketu trebala raditi 2.514 godina, precizno je izračunao Liberation.
Odatle pa do usporedbe ovogodišnjeg svibnja sa svibnjom 1968. samo je jedan korak, koji je ne mali broj komentatora već i napravio, uz rizik što ga je svojedobno preuzeo bio Le Monde kad je potkraj ožujka 1968. bio objavio uvodnik uspavljujućeg naslova: "Francuska se dosađuje".
Piše: Frano Cetinić
(Hina) xfcet ysd