"Suse sina rasmetnoga" nalaze se u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK) u Zagrebu, u kojem se iza debelih vrata s mehaničkom i elektronskom zaštitom čuvaju rijetke i vrijedne knjige.
To vrijedno Gundulićevo djelo impregnirano je zaštitnim slojevima, a kada ga posjetitelji NSK-a zatraže, službenici im upute daju šapatom. Na kraju male knjižice nalazi se popis od 23 naslova, bez imena autora, godine izdanja i sličnih bibliografskih obilježja.
"Zapravo, to je popis izdanja koje venecijanski izdavač Bartolo Occhi navodi da postoje na njegovu skladištu", kaže hrvatski latinist dr. Pavao Knezović.
Među njima je najviše vjerskih prikazanja i molitvenika, ali i pjesničkih djela ("Jarula, urešena cvitjem od šest vikof")
povijesnih zgoda (Bitka pod Bečom), priča o mjestima (O Klisu, o Malti...), rječnika (talijansko-hrvatski rječnik za trgovce), narodnih pjesama ("Starababa con diuerte Canzonete") i drugih. Najviše je anonimnih, ali ima i poznatih autora poput Bartola Kašića, Juraja Barakovića i drugih.
Znatno veće i značajnije biografije, nastale nešto kasnije, nalaze se u rukopisima dubrovačkih samostana: rukopisni zbornik Ignjata Đorđića (1675.-1737.) i "Bibliotheca Ragusina" Serafina Crijevića (1686.-1759.). Posljednja u četiri sveska sadrži bio-bibliografske podatke o 435 ljudi koji su živjeli u Dubrovniku i njegovali knjigu bilo kojeg sadržaja?
No prvu pravu objavljenu "Bibliografiju hrvatsku" izdao je Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.-1889.); prvi dio 1860., a drugi tri godine poslije. Oba su sveska zabilježila sva hrvatska izdanja od 15. stoljeća do 1863. godine.
Sakcinski navodi podatke za 2605 djela u tri niza: na glagoljici, na ćirilici "od Hrvata za Hrvate" i na "latinskim pismenima". Treći niz obuhvaća najviše, 2518 djela. Sakcinski je pri sastavljanju upotrijebio kataloge više knjižnica, te "knjigopisje" koje su "tečajem mnogih godina" sastavili Antun Mažuranić (1805.-1888.) i Vinko Pacel (1828.-1869.).
Uopće, prva "knjiga o knjigama" pojavljuje se u starih Grka (oko 250 godina p.n.e.), no djelo koje se smatra prvom pravom bibliografijom napisao je krajem četvrtog stoljeća sv. Jeronim (340.-420.): "De viris illustribus". Na temelju činjenice da je sv. Jeronim odnekud s granice rimske provincije Dalmacije, naši stari pisci su ga smatrali "Ilirom", a glagoljaši branili narodni jezik u liturgiji s argumentom da je sv. Jeronim "autor glagoljice."
Hrvatska danas ima dvije velike tekuće bibliografije od kojih je jedina cjelovita bibliografija ona Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Priprema se i objavljuje u tri niza: A - Bibliografija knjiga tiskanih u Hrvatskoj, B - Bibliografija rasprava, članaka i priloga u časopisima Hrvatske, te C - Serijske publikacije. Druga je Hrvatska znanstvena bibliografija (Crosbi), nastala kao popis znanstvenih djela tiskanih na znanstvenim projektima koje financira Ministarstvo znanosti i tehnologije.
Ni jedna od te dvije baze podataka ne govori ništa o uspješnosti hrvatskih znanstvenika, jer nema evidenciju citiranosti znanstvenih djela.