Ivan Čović je inženjer strojarstva, dvostruki prvak Hrvatske u judu i osvajač medalja s europskih i svjetskih kupova. Ivan je po majci podrijetlom iz istočne Ukrajine, iz Luganska. I dan-danas vezan je za Ukrajinu. Za Index piše o događajima u ovoj zemlji, odnosima među ljudima te situacijama koje su dovele do ruske agresije.
NASTAVNO na prošli tekst, u kojem je obrađen politički život Donbasa od kraja osamdesetih, u ovom tekstu bavimo se ekonomsko-socijalnim aspektima Donbasa od devedesetih naovamo.
Prosvjedima na Majdanu 2014. godine, koji su dobili široku potporu lokalnog stanovništva, organizirani su kontraprosvjedi u Donbasu. Glavna poruka bila je: "Kijev prosvjeduje, Donbas radi!" Novinar Eho Moskve intervjuirao je prosvjednika u Donbasu koji je sažeo stav većine stanovnika Donbasa u jednu rečenicu: "Naše regije su donatori, a zapad je potrošač!"
Ideju Donbasa kao hranitelja ostatka Ukrajine davno je kreirala Partija regija, a to joj je bio i temelj političkog programa. Još 1993. godine rudari su štrajkali žaleći se da njihova regija subvencionira druge, siromašnije regije te da ne prima pravedan udio ulaganja i subvencija od centralne vlasti.
Industrija ugljena
Ugljen se u Donbasu počelo kopati još u 19. stoljeću, a 1913. godine Donbas je proizvodio 87% ugljena Ruskog Carstva. Tijekom 20. stoljeća Donbas je bio, uz Gornju Slešku u Poljskoj, najveće područje za rudarenje ugljena u Europi i jedan od najvećih centara teške industrije.
Ukupna gospodarska struktura Donbasa gotovo je u potpunosti izgrađena na vađenju i proizvodnji ugljena. U 1985. godini udio ukupne industrijske proizvodnje Donbasa u regionalnom BDP-u iznosio je 67% (prema računu Vlada Mihnenka, u radu "The political economy of post-communism").
U 1988. godini sam je Donbas činio oko 40% industrije ugljena cijelog SSSR-a. No ako se pogleda nedaleko u povijest, Donbas je već osamdesetih bio u padu. Generalno, sedamdesete su bile zlatno doba za Donbas, barem što se tiče iskopavanja ugljena jer tada su iskopane najveće količine. Već osamdesetih razina je pala za 10 do 20 milijuna tona ugljena po godini.
Značajan pad dogodio se nakon raspada SSSR-a. Od 1990. godine u Ukrajini je iskopano 165 milijuna tona ugljena, da bi u 2013. godini, posljednjoj predratnoj godini, količina iskopanog ugljena iznosila 84 milijuna tona.
Iako se eksploatacija smanjila od 1970-ih, Donbas je i danas značajna regija. Prema zadnjim istraživanjima, procijenjene rezerve ugljena u Donbasu su oko 60 milijardi tona. Međutim, iskopavanje se u Donbasu odvija vrlo duboko, na 600 metara dubine za lignit, dok se za znatno vrjedniji antracit kopanje odvija na dubinama od oko 1800 metara. Kopanje veže nekoliko problema.
Prvi i ključni problem je što rudnici nisu dovoljno profitabilni za održavanje stalnih kapitalnih ulaganja, što znači da je oprema rudara i rudnika zastarjela. Iako je korištenje ugljena i dalje jako rašireno na globalnoj razini, on postaje sve manje profitabilan.
Prema istraživanju Carbon Trackera, više od 40% elektrana na ugljen nije isplativo. Cijena ugljena u SAD-u je drastično pala, što je kasnije rezultiralo stečajem osam američkih kompaniji za proizvodnju ugljena.
Najveći potrošač Kina također je objavila petnaestogodišnji plan o smanjenju korištenja ugljena. No na stranu isplativost, bitno je prikazati smjer u kojem se na globalnoj razini odnosi prema ugljenu. Naravno, ekološki aspekt također nije nezanemariv. Ugljen se smatra najštetnijim i najprljavijim gorivom. Tu dolazimo do drugog problema - industrija ugljena teško je održiva bez državnih subvencija. Ukrajina je ukinula 600 milijuna dolara godišnjih subvencija za rudarstvo prema preporuci MMF-a.
Ukrajinsko gospodarstvo
Ukrajina je nakon raspada SSSR-a krenula u tranziciju. Ta tranzicija je bila početkom devedesetih vrlo bolna i teška. Gospodarstvo je pretrpjelo velik pad proizvodnje, inflacija je rasla drastično. BDP Ukrajine se prepolovio u periodu od 1992. do 1998. godine. Inflacija je u 1992. godini došla do 2000%, a u 1993. godini bila je rekordnih 10.000%.
Primjerice, 1986. godine u predratnoj Jugoslaviji inflacija je tek prešla 100%, a u 1990. godini je iznosila 1000%. Hrvatska je u periodu od siječnja 2021. godine do siječnja ove godine imala inflaciju od 5.7% (prema DZS-u). Ukrajina je tako postala prva zemlja koja je imala stostruko povećanje cijena u godini dana a da nije bila zahvaćena ratom. Procjena sive ekonomije za period od 1990. do 1993. godine iznosila je 28.4% BDP-a godišnje.
Na prelasku iz 1993. u 1994. godinu Ukrajina je bila na rubu građanskog rata. Ipak, nakon protesta dolazi do prijevremenih izbora i smjene vlasti. Novi predsjednik Leonid Kučma iduće tri godine provodi makroekonomsku stabilizaciju. Nacionalna valuta grivnja je u 1993. godini devalvirala za 18.000 puta u odnosu na dolar.
U iduće četiri godine nacionalna valuta je devalvirala "samo" tri puta u odnosu na dolar. Određeni progres vidio se i u cijenama, liberalizaciji tržišta te privatizaciji malih poduzeća. Većina velikih državnih poduzeća je privatizirana ili komercijalizirana. Krajem prvog Kučminog mandata 1999. godine nedržavni sektor činio je 55% BDP-a Ukrajine.
U 1999. godini napokon je zaustavljen pad cjelokupnog BDP-a, a 2000. Ukrajina prvi put od samostalnosti bilježi godišnji rast BDP-a. Ipak, veliki problem je činila siva ekonomija, čija je procjena iznosila preko 40% BDP-a godišnje.
Od 2000. do 2009. godine ukrajinsko gospodarstvo se oporavljalo i raslo svake godine. 2005. godine BDP je dosegnuo razinu iz 1992. te se i dalje povećavao. Ukrajinsko gospodarstvo nije trpjelo ozbiljnije posljedice ni zbog političke krize i "narančaste revolucije" 2004., kada dolazi do smjene vlasti. 2009. godine događa se svjetska ekonomska kriza, što rezultira velikim padom ukrajinskog BDP-a od 15%. Idućih godina ipak se nastavlja rast BDP-a sve do rata ove godine.
Gospodarstvo Donbasa
Osim što je potrebno sagledati ukrajinsko gospodarstvo u globalu da bi se dao kontekst, bitno je Ukrajinu podijeliti po regijama. Budući da se politički Donbas često smatrao zakinutim te da su postojali zahtjevi o federalizaciji države, potrebno je usporediti udjele regija u ukrajinskom gospodarstvu te kvalitetu života u tim regijama kako bi se stvorio bolji uvid.
Podaci nisu potpuni i ne daju cjelokupnu sliku, ali svakako daju približan uvid. Ukrajina je podijeljena u 27 administrativnih cjelina. Od toga su 24 oblasti, zatim Autonomna Republika Krim te gradovi od posebnog statusa – Kijev i Sevastopolj. Donbas se tako sastoji od dvije oblasti, Luhanske i Donjecke. Neka istraživanja u Donbas ubrajaju i Dnjipropetrovsku oblast.
Demografski gledano, u Donbasu je živjelo 14.5% ukupnog stanovništva Ukrajine (6.5 milijuna stanovnika). 1996. godine Donbas je imao 17.3% udjela u ukrajinskom BDP-u. Od toga je veći dio otpadao na Donjecku oblast, koja je imala 12.3%, dok je Luhanska oblast imala 5% udjela. S godinama se taj udio regionalnog BDP-a smanjivao do 2013., kad je udio Donbasa bio 14.5%.
Od osamdesetih godina, kad je Donbas proizvodio oko 90% ugljena u Ukrajini, do 2013. taj se udio smanjio na 45%. Problematično je i to što je 25% rudnika proizvodilo 75% ugljena, što znači da je velik broj rudnika bio neprofitabilan. Gotovo sva državna rudarska poduzeća su neprofitabilna te su godinama služila isključivo kao neka vrsta socijalnog programa. Osim industrije ugljena, u Donbasu se nalaze velika metalurška poduzeća te općenito poduzeća vezana za tešku industriju.
Pad industrije u Donbasu bio je najteži u periodu tranzicije od 1990. do 1997. godine. Industrija je tada pala za 57%. Do 2004. godine gospodarstvo Donbasa se oporavilo te je iznosilo 141% gospodarstva i 80% industrije iz 1988. godine. Stopa nezaposlenosti prema Međunarodnoj radničkoj organizaciji, koja se naziva "stvarna nezaposlenost", od 1994. do 1999. godine narasla je s 3% na 10%.
Usporedba ekonomske situacije u Donbasu s ostatkom Ukrajine
Nakon uvida u gospodarstvo Ukrajine te Donbasa, koji su prošli težak period tranzicije, zanimljivo je napraviti usporedbu ekonomske situacije u Donbasu s ostatkom Ukrajine. To je bitno za razumijevanje situacije u Donbasu i ispitivanje teze o Donbasu kao hranitelju Ukrajine.
Kad se pogledaju osnovni dostupni podaci, već su dani podaci o udjelu Donbasa u BDP-u Ukrajine. No ako se Donbas raščlani na dvije oblasti od koje se sastoji, može se vidjeti da je Donjecka oblast 2012. godine pridonijela ukrajinskom BDP-u s 12%, dok je Luhanska oblast pridonijela s "tek" 4%. Iako tih 4% zvuči malo, Luhanska oblast zauzimala je 8. mjesto (od 27 administrativnih cjelina) u Ukrajini.
Prema visini BDP-a per capita, Donjecka oblast je bila na prvom mjestu 1994., na drugom mjestu 2004., odmah iza grada Kijeva, ali je pala na peto mjesto 2013. godine. Luhanska oblast je, s druge strane, bila tek na desetom mjestu 2004., s padom na četrnaesto mjesto 2013. godine.
Prosječne plaće su u Donjeckoj oblasti bile najveće u državi, odmah iza Kijeva, tijekom cijelog perioda ukrajinske neovisnosti. Luhanska oblast je bila na petom mjestu po visini plaća 2002., a popela se na treće mjesto 2013. godine.
Da bi se prosječna plaća stavila u kontekst, bitno je pogledati i podatak o zaposlenosti po regijama. Prema godišnjoj statistici Ukrajine 2000. godine, na razini Ukrajine se pod zaposlenima vodi 55.8% stanovnika između 15 i 70 godina. Donjecka oblast je za tu godinu iznad ukrajinskog prosjeka s 57.6%, što je stavlja na peto mjesto, dok je Luhanska oblast tek na 24. mjestu s 51% zaposlenih. 2010. godine situacija se za Donjecku oblast pogoršava padom na 14. mjesto, a za Luhansku oblast se ne mijenja.
Za kontekst je također bitan i podatak o tome koliko je radno sposobnog stanovništva u oblastima. Naime, i Luhanska i Donjecka oblast imaju preko 20% stanovništva starijeg od 65 godina, dok je prosjek za ostatak Ukrajine 16.5%. Ove dvije oblasti su "najstarije" u Ukrajini. Također, zbog rada u rudniku povećane su i plućne bolesti u ove dvije oblasti. Luhanska oblast zauzimala je 2000., 2005. i 2010. godine drugo mjesto po broju oboljelih od tuberkuloze na 100.000 stanovnika, dok je Donjecka oblast uvijek bila u prvih pet u Ukrajini.
Problem Donbasa
Donbas je industrijsko srce Ukrajine s 25% sveukupne ukrajinske industrijske proizvodnje, s 27% sveukupnog ukrajinskog izvoza i 14.5% ukrajinskog BDP-a. Iako relativno bogata regija, Donbas je ekonomski i demografski opadao s godinama.
Također, vidljiva je razlika između dvije oblasti koje čine Donbas. Donjecka oblast je zaista bila jedna od najbogatijih u Ukrajini, što se nikako ne može reći za Luhansku oblast. Sva najveća poduzeća su smještena u Donjeckoj oblasti (većinom u Donjecku i Mariupolju), što je znatno utjecalo na BDP oblasti.
Nasuprot tome, Luhanska oblast je zaostajala s BDP-om. Gospodarski rast je u Donbasu generalno bio sporiji, naročito tijekom 2000-ih, kad je ostatak Ukrajine bilježio brži gospodarski rast.
Demografska slika prije rata također nije bila pozitivna. Od 1990. do 2014. godine Donbas je izgubio oko 1.7 milijuna stanovnika, a broj umirovljenika narastao je na više od 2 milijuna. To znači da je skoro svaki treći stanovnik Donbasa umirovljenik. Razlog tako velikom broju umirovljenika je prijevremena mirovina za rudare, koji su zbog teškog rada i ugrožavanja zdravlja imali beneficirani radni staž.
Kao posljedica toga, regionalni zakon o mirovinama postao je potpuno neodrživ, budžet za mirovine je 2013. iznosio 20% regionalnog BDP-a. Primjerice, u Hrvatskoj koja je na rubu održivosti mirovinskog sustava udio mirovina je oko 10-11% BDP-a.
Dok su veliki dijelovi rudarske, metalurške i ostale industrijske proizvodnje bili snažni u Donbasu, ukrajinske vlasti su bile prisiljene zauzeti status quo prema Donbasu. S vremenom se situacija promijenila pa su prema statistici Donjecka i Luhanska oblast dobivale veće subvencije od ostatka Ukrajine.
U 2010. godini Donjecka oblast je pridonijela ukrajinskom BDP-u s 12% , dok su rashodi oblasti iznosili 20.9% BDP-a. U Luhanskoj oblasti situacija je također bila nepovoljna. S udjelom od 4% u BDP-u Ukrajine, Luhanska oblast je bilježila rashode od 7.8% u 2010. i 11% BDP-a u 2011. godini.
Država je pokrivala rashode iz izravnih i skrivenih subvencija. 2011. godine tri oblasti - Kijevska, Donjecka i Luhanska - primile su 56% ukupnog iznosa subvencija i kapitalnih transfera u Ukrajini. Primjerice, u susjednoj Dnjepropetrovskoj oblasti situacija je bila potpuno obrnuta. S udjelom od 11% u BDP-u Ukrajine, oblast je dobila 2.5% subvencija u 2010. i 3.8% u 2011. godini.
Nažalost, dok je Donbas bio prosperitetnija regija, nijedna vlast nije mogla (ili htjela) uspostaviti nove temelje ili novu strukturu društveno-ekonomskih odnosa u regiji. Restrukturiranje neprofitabilnih poduzeća i preorijentacija gospodarskog smjera nisu provedeni u cilju da se regija "revitalizira".
Godinama se kupovalo socijalni mir a da se nije mijenjalo gospodarski smjer, Donbas je godinama opstajao i polako tonuo. Gospodarska situacija se nepovratno pogoršala kad se više nije moglo održavati Donbas, postao je "preskup" za ostatak Ukrajine.
Stanovnici Donbasa možda su i bili u pravu devedesetih kad su govorili o Donbasu kao hranitelju Ukrajine, no situacija se do 2014. godine znatno promijenila. Iako se nikako ne može otpisati značaj Donbasa, jer su ondje i dalje neka od najvećih industrijskih poduzeća, velika nalazišta ugljena te druga najveća luka u Ukrajini, teza o hranitelju Ukrajine sve je više blijedjela bez obzira na to tko je za to odgovoran.