NEMA pouzdanih podataka o tome koliko je homoseksualaca među svećenicima Katoličke crkve. Vatikan je proveo mnoge studije o svome svećenstvu, ali nikad na ovu temu. U Sjedinjenim Američkim Državama djeluje 37.000 svećenika, a nijedna neovisna studija nije ustanovila manje od 15 posto homoseksualaca, dok su neke išle i do 60 posto. Prema autorovim istraživanjima, otprilike 30 do 40 posto župnih svećenika su homoseksualci, dok ih među redovnicima kao što su franjevci ili isusovci ima i više od 60 posto, piše Andrew Sullivan za američki dnevnik list Intelligencer.
Jesmo li ih sposobni prihvatiti?
Ta činjenica stoji u zraku kao ogroman, neodrživi paradoks. Crkvu, koja od 2005. godine zabranjuje ređenje svećenika s ”duboko usađenim homoseksualnim sklonostima” i službeno propovijeda da su homoseksualci ”objektivno poremećeni” i inherentno skloni ”unutarnjem moralnom zlu”, zapravo čine gay muškarci. Tu golemu kognitivnu disonancu sve je teže održavati. Neproporcionalnu homoseksualnost katoličkih svećenika sve je teže skrivati, ignorirati ili poricati. Ovaj kulturalni i moralni pomak ne samo da je promijenio svijest većine američkih katolika (67% njih podržava građanski istospolni brak) i gay svećenika, nego je razbio i šutnju koja je dugo obavijala ovu temu.
U konačni nacrt Sinode o obitelji iz 2014. papa Franjo uključio je i izričito spominjanje ”darova i kvaliteta” homoseksualaca, pitajući se ”Jesmo li ih sposobni prihvatiti?”. Ovaj prijedlog pridobio je 62% glasova Biskupske sinode, što nije bilo dovoljno za prihvaćanje, ali svjedoči o oštroj promjeni tona službenog katoličkog nauka. To je također izazvalo paniku u katoličkoj desnici. Uznemireni mogućnošću da razvedeni i ponovno vjenčali opet budu primljeni u Crkvu, baš kao i homoseksualci, tradicionalisti su pokrenuli žestoku kampanju protiv pape Franje. Gotovo izravno ustvrdili su da korijeni skandala i zastrašujućih otkrića o seksualnom zlostavljanju nemaju veze sa zloporabom moći, pedofilijom, klerikalizmom ili psihološkim posljedicama celibata, nego homoseksualnošću.
”Postoji homoseksualna kultura, ne samo među svećenstvom, nego i unutar crkvene hijerarhije, koju treba pročistiti iz korijena”, rekao je u kolovozu prošle godine američki kardinal Raymond Burke. Tradicionalistima je za pravo dao primjer Theodorea McCarricka, jednog od najmoćnijih američkih kardinala. Pokazalo se da je McCarrick zlostavljao najmanje dvije djece i seksualno uznemiravao generacije odraslih sjemeništaraca. Ovaj pedofil, homoseksualac i zlostavljač u samom vrhu Crkve bio je seksualno aktivan s bogoslovima, zaštićen od svojih kolega i desetljećima toleriran od crkvene hijerarhije, uključujući i trojicu papa.
McCarrickov slučaj omogućio je napad crkvene desnice. Bogata skupina konzervativnih katolika okupljenih oko organizacije Bolja crkvena uprava (Better Church Governance) pokrenula je čak istragu o ponašanju i seksualnoj orijentaciji svih 124 kardinala koji biraju Papu. U središtu ove borbe našli su se gay svećenici, biskupi i kardinali. S jedne strane, papa Franjo izabrao je relativnu toleranciju, za razliku od neprijateljskog stava svoga konzervativnog prethodnika Benedikta XVI.
Zabrana homoseksualnosti među svećenicima iz 2005. godine i dalje je na snazi, a Franjo ju je 2016. i potvrdio. ”Stvari su se zapravo i pogoršale otkako je Franjo postao papa. Izjednačili su sve homoseksualce sa seksualnim zlostavljačima. Krenuo je lov na vještice”, rekao je jedan svećenik.
Priča gay svećenika
Autor teksta upoznao je na američkom Srednjem zapadu svećenika homoseksualca. Zvat ćemo ga Mike, no njegova cijela životna priča ostat će anonimna. Nitko od njegovih župljana ne zna da je Mike gay. Dolazi iz nefunkcionalne obitelji, njegovi su se roditelji obratili na katoličanstvo kad je Mike ulazio u pubertet. Kad mu je bilo 15, i sam je postao katolik.
Dvije godine kasnije roditelji su ga poslali na individualno savjetovanje kod kapelana za mlade. ”Već prve noći moga boravka tamo, pokušavao se uvući u moj krevet. Bio sam užasnut. Godinu kasnije, kad su me roditelji izbacili iz kuće, ponovno sam dospio kod njega. Ostao sam dva mjeseca i neprekidno odbijao njegove pokušaje”, govori Mike. Na kraju je prijavio kapelana i slučaj je došao do suda. No, unatoč njegovu svjedočenju i iskazu još trojice dječaka, župnik je podržao kapelana i zlostavljač je oslobođen.
Unatoč ovom iskustvu, Mike je sredinom 90-ih pošao u sjemenište. Nije se dobro osjećao, jer je smatrao da tinejdžersko svjedočenje blokira njegovo ređenje, pa je napustio školovanje i postao medicinski tehničar. No, i dalje je osjećao da ga crkva zove, vratio se u sjemenište i tri godine kasnije postao zaređeni svećenik. ”Vjerujem u Boga. Vjerujem da je Isus među nama, u euharistiji, u licima siromašnih i onih koji su najviše marginalizirani”, odgovara Mike na pitanje zašto se priključio organizaciji u kojoj je bio zlostavljan.
Većina drugih gay svećenika s kojima je autor teksta razgovarao nisu iskusili zlostavljanje u Crkvi. Mnogi od njih prihvatili su svoju seksualnu orijentaciju još prije nego su postali svećenici, no neki su se s njome borili u sjemeništu ili kasnije tijekom života. ”Prvo sam se pitao jesam li prevarant, jer pokušavam pobjeći u život u kojem se neću morati nositi sa svojom seksualnošću. Ljudi koji su me vodili nagnali su me da se zapitam jesu li moji osjećaji iskreni i spoznao sam da je to život na koji me Bog poziva”, objašnjava otac Joe, kojem to također nije pravo ime.
Ključni trenutak dogodio se u bolnici. Otac Joe radio je s oboljelima od AIDS-a. Na konstataciju jedne časne sestre: “Što ćemo reći ovim ljudima, radi se o homoseksualcima i narkomanima?”, otac Joe je odgovorio: “Govorit ću im o Božjoj milosti i prihvatiti ih onakve kakvi jesu.” To mu je pomoglo da shvati kako Bog ima zadatak za njega, iako ga Crkva ne prihvaća.
Drugi je bio biseksualac
Sljedeći sugovornik, nazovimo ga otac Andrew, imao je 18 godina i bio je depresivan i svjestan svoje seksualne orijentacije kad ga je otac u kuhinji natjerao da se izjasni. Poslao ga je psihologu koji mu je rekao da se neće moći promijeniti, nego da mora prihvatiti sebe. Jednog dana, dok se vozio kroz pustinju u Arizoni, u njemu se rodila misao: “Postani svećenik, bit ćeš poštovan i nećeš se morati baviti seksom.” Uskoro je bio u sjemeništu. Tamo je imao i svoje prvo seksualno iskustvo. “Bio sam biseksualac. Smršavio sam i razvio mišiće. Počeli su me primjećivati drugi sjemeništarci i htio sam spoznati kako je biti odrastao. Nije bilo lako, jer nisam volio poljupce. Imao sam samo jedno iskustvo i nisam mogao ejakulirati”, govori otac Andrew, koji se kasnije dugo borio s dvojbama i tražio Božju ljubav.
Grijesi oca Joea svode se na gledanje pornografije
Mnogi gay svećenici pate zbog uloge žrtvenih jaraca koje im je crkveno vodstvo namijenilo. Hijerarhija ih stigmatizira kao homoseksualce, a javnost kao pedofile. Vijesti su zasićene pričama o seksualnom zlostavljanju u crkvama, sasvim opravdano, no gotovo da i nema javnog primjera homoseksualnog svećenika kojem ne pada na pamet nauditi slabijima od sebe. Mnogi gay svećenici s vremena na vrijeme ne uspijevaju održati celibat i upuštaju se u konsenzualne odnose s odraslima, ali isto rade i heteroseksualni svećenici. Svi su oni seksualna bića od krvi i mesa.
U tim kriznim trenucima događaju se dvije stvari. Ili se tako jako zaljubljuju da ne mogu izdržati život bez fizičke intimnosti i napuštaju Crkvu ili se pokaju i vrate celibatu. ”Nikad nisam celibat doživljavao kao dar, nego kao stvar discipline”, kaže otac Andrew. I otac Joe imao je seksualni odnos prije 16 godina, ali njegov partner nije želio ostati u vezi s nekim tko mu se ne može sasvim posvetiti. ”Moj tadašnji partner želio je brak, nije htio intimno prijateljstvo. Ostali smo bliski prijatelji, ali nismo intimni. Kad ga vidim s njegovim sadašnjim dečkom, zapitam se hoću li ja ikad imati nekoga tko me može dodirnuti”, rekao je otac Joe, dodavši kako se njegovi današnji grijesi svode na gledanje pornografije.
”Nitko ne želi priznati da svećenici celibat podnose dobro, ali ne i savršeno. Kako možemo doći do pozitivnog shvaćanja svoje seksualnosti kad Crkva ne želi priznati da seksualna orijentacija uopće postoji? Kako živjeti zdravu seksualnost kad je naša seksualnost stigmatizirana?”, pita se otac Leo, još jedan gay svećenik s kojim je autor teksta razgovarao.
"Zagadio sam prijateljstvo prljavštinom požude"
Broj homoseksualaca u svećenstvu, zapravo, nije ništa novo u povijesti Crkve. Već više od tisućljeća to je uobičajena pojava. Iako je bilo povremenih osuda i hajki, obično su pape prema tome bile pasivne ili indiferentne. Pokojni povjesničar John Boswell u svojoj kontroverznoj knjizi ”Kršćanstvo, socijalna tolerancija i homoseksualnost” ukazuje da je u 4. stoljeću kršćanski pisac, carigradski patrijarh i svetac Ivan Zlatousti napao crkvene vođe da su previše blagonakloni prema istospolnom seksu i seksu uopće. I drugi su kršćanski sveci, poput Pavla i Augustina, izražavali zabrinutost zbog seksa, ali nema konsenzusa da je homoseksualnost posebno problematična.
Čak je i Sveti Augustin imao intenzivnu ljubavnu vezu s drugim mladim muškarcem. Augustin priznaje da to nije bilo samo duhovno prijateljstvo: ”Zagadio sam prijateljstvo prljavštinom požude i potamnio njegovu svjetlost crnilom želje.” Povijesni podaci otkrivaju da je praksa intenzivnog homoerotskog prijateljska među svećenicima bila uobičajena tijekom sljedećih stoljeća, posebice u samostanima.
Remek-djelo na temu ”duhovnog prijateljstva” napisao je homoseksualac Sveti Aelred, opat cistercitskog samostana u Engleskoj sredinom 12. stoljeća. U mlađoj dobi imao je seksualne odnose s muškarcima, ali se kao monah obvezao na čistoću. Svoje je želje i požude, pak sublimirao u ideju o intenzivnoj celibatskoj ljubavi prema drugom muškarcu. Kao uzor odabrao je vezu između Isusa i njegovog učenika Ivana, nazivajući je u jednom trenutku čak i brakom. ”Radi se o osobi s kojom se možete ujediniti u intimnom zagrljaju najsvetije ljubavi, s kojoj se možete opustiti, samo vas dva, u snu mira, daleko od buke svijeta, u zagrljaju ljubavi, u poljupcu jedinstva”, piše Sveti Aelred.
Svećenici i redovnici međusobno su pisali ljubavna pisma
U 12. stoljeću svećenici i redovnici međusobno su pisali ljubavna pisma. Boswell to naziva ”izljevom kršćanske homoseksualne ljubavi bez paralele u zapadnom svijetu”. Istodobno je počela i kampanja protiv homoseksualnosti u Crkvi. Sveti Petar Damjan oko 1051. godine u svojoj ”Knjizi Gomore” optužuje Crkvu da je vode gay smutljivci koji se međusobno štite i daju si odrješenje od grijeha. No, tadašnji je papa Leon IX odbio izopćiti homoseksualne svećenike.
Stvari su se definitivno preokrenule u 13. stoljeću, kad je teološki genij Toma Akvinski homoseksualnost osudio kao ”protivnu prirodi”. Svaki seks treba biti rezerviran samo za bračne parovi i usmjeren na razmnožavanje, a svaka druga seksualna aktivnost je ozbiljan grijeh. Homoseksualnost je bila dio prirode, mnogi su zapazili homoseksualno ponašanje u životinjskom svijetu, posebice kod zečeva i hijena, ali je nekako ispala i protuprirodna. Toma Akvinski nikad nije objasnio ovaj paradoks. A nije ni Crkva, smatra Andrew Sullivan.