MOSTARSKI biskup Ratko Perić jedini se nije odazvao pozivu da bude prisutan svečanom otvorenju Staroga mosta. Poziv je kategorično odbio uz tvrdnju da Stari most nije znamen pomirenja ni znak obnove suživota i mira!
U pismu objašnjenja gradskoj upravi, biskup je u petak napisao kako "Stara kamena ćuprija nije kadra biti znakom one nužne socijalne obnove mira, suživota i tolerancije", kao i da "ne može biti znamenom snošljivosti, suživota i mira ako jednom dijelu građana Mostara Jubilarni Kristov križ na Humu predstavlja religiozni trn u oku".
Važno je vidjeti da Biskup poistovjećuje taj križ sa mostom kao, to je simbol katolika a Stari most bi trebao biti simbol Bošnjaka muslimana! Ajme gluposti i barbarizma.
I kada se već podsjećamo recimo i to što je zapravo Jubilarni Kristov križ na Humu, čiju simboličku snagu biskup Perić uspoređuje sa značenjem Staroga mosta, pa za nj u pismu kaže: "Voljeli bismo kada bi se taj religiozni znak smatrao simbolom ljubavi i mira između ljudi i Boga i ljudi među sobom, kao što mu i jest religiozna poruka".
Taj veliki križ, što s brda Hum ponad grada dominira cijelim Mostarom, podsjeća reporter Novog lista Boris Pavelić, sagrađen je u drugoj polovini devedesetih, u vrijeme kada su Hercegovina i Mostar bili nedodirljivi feudi gospodara rata koji su danas uglavnom u domaćim ili inozemnim zatvorima ili izbačeni iz javnoga života.
Taj je križ sagrađen u vrijeme kada je Mostar i naočigled još bio podijeljen, a drugi gradovi što ih je srušio HVO pod potpunim sustavom anti-bošnjačkog apartheida. Biskup Perić snažno se zauzimao da tako i ostane, pružajući svesrdnu podršku zamisli trećega entiteta u BiH i zaštiti hrvatskih ratnih zločinaca.
Ne izmišljam: evo ono što je Perić napisao Mati Bobanu, predsjedniku tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosna 27. kolovoza 1993.: Molim Boga da uspostava i proglašenje Hrvatske Republike Herceg-Bosna budu protumačeni i u našem hrvatskom narodu i drugdje kao autentičan izraz ostvarenja njegovih višestoljetnih opravdanih težnji za vlastitom državnom suverenošću na prostorima Bosne i Hercegovine (...) U pouzdanoj nadi da će slične uspostave Republika susjednih naroda što prije omogućiti prestanak krvave be-ha krize i navijestiti zoru željena mira, pozdravljam cio Skup hrvatskih zastupnika tra-la-la-la... (Pismo Mati Bobanu, u Za pravedan mir, Biskupski ordinarijat Mostar u ratnoj drami 1990-1994., Mostar 1995., str. 198.-199.).
Perićevo pismo jučer nije poremetilo atmosferu tihog zadovoljstva na ulicama. "Nisam bila na otvorenju, jer nas raju nisu pustili. Ići ću u nedjelju, jer ne radim, pa ću lijepo prošetat preko mosta", kazala je trgovkinja u kiosku na desnoj, donedavno "hrvatskoj", obali Neretve reporteru Paveliću.
Tako je biskup Perić progovorio ovih dana, a da vidimo što je govorio kada je most srušen. U članku kojeg je napisao dan nakon rušenja. a Glas Koncila objavio u broju 47 od 1993. godine na stranici 9. je zaključio: Ljudi su kadri klesano bijelo kamenje stare ćuprije sutra izvaditi iz Neretve i rekonstruirati novi most. Neka se u ovom Mostaru, koji je trenutačno bez mostova, uskoro ljubav i vjernost sastanu, pravda i mir zagrle, a mostovi ljudskog povjerenja i bijelog kamenja što prije podignu!
Tada se hvalio time što je u svoj biskupski grb dao ucrtati Stari most, simbol Mostara. Danas biskup proklinje i grb, i most na grbu, i suživot a valjda i vlastitu biskupsku službu. Onda je pisao da je Most izvor inspiracija i iluzija, osovina oko koje se vrte sve ljudske sudbine. Danas Stari most za njega više nije znamen pomirenja, ni znak obnove, ni suživota, ni mira, ni ti poprište zaljubljivanja!
Možda to Mostarci neće imati petlje reći ali ja to hoću i moram napisati: biskup Ratko Perić je sramota za Katoličku crkvu, za Hrvate, za plemeniti Hercegovački puk. Tako oholog čovjeka davno nisam sreo. On je zločesta osoba. Taj razbijač Bosne i Hercegovine bi kao partner ratnog zločinca Franje Tuđmana trebao biti maknut iz Mostara. On je kamen smutnje, skandalozna pojava koja priječi ekumenizam i međureligijski dijalog. Pastir u kojeg se ne mogu pronaći primjeri krotkosti i sebedarja, samo oštrina, samo ratobornost, samo osuda i odbacivanje svakog tko ne misli kao on.
Ja, koji sam nitko i ništa, gledano iz perspektive uzvišene glave Ratka Perića, molim Boga da nam Vatikan pokaže milost i da nas oslobodi od ove štetočine koja zaslužuje da ga, barem moralno, stavimo uz bok Tuđmana, Šuška i ostalih neprijatelja suživota, tolerancije i europeizma.