KRIV ili nedužan, za Matu Granića bi najbolje bilo, kako sugeriraju kolege sa Radija 101, da se vrati struci i bolnici Vuk Vrhovec jer prečesto diže šećer naciji. No, nije bivši ministar vanjskih poslova jedini koji bi trebao napustiti scenu. Rekao bih da je vrijeme da to učini i odviše nekompetentan šef USKOK-a Željko Žganjer.
Lako što tom čovjeku padaju optužnice i istrage kao muhe. Bolje se držao Cro Cop pod šakama Amerikanca Kevina Randlemana u posljednjem meču ultimate fighta nego žgoljavi Žganjer pred sudom.
Osim što imamo tutleka za glavnoga fiškala, dotični se gospodin uspentrao do svoje zagrebačke fotelje skakući po skandalima. Mogao bih ispisivati stranice i stranice ali ću danas svjedočiti o samo jednom sramotnom Žganjerovom ispadu.
Nakon akcije oslobađanja sela na Miljevačkom platou u lipnju 1992. počinjen je ratni zločin protiv zarobljenih Srba koji su bili u JNA ili u paravojnim jedinicama pobunjenika. Najmanje je 29 zarobljenika bačeno u jednu jamu Bačić kod sela Drinovci. Među leševima je bilo onih koji su imali ruke vezane žicom iza leđa. Jedan od njih je čak bio evidentiran kao ratni zarobljenik u vojnom zatvoru Kuline u Šibeniku odakle je vraćen na teren i svirepo ubijen da bi završio u jami s ostalim nesretnicima.
U Latinici u kojoj je prikazan film pokojnog redatelja Božidara Kneževića Oluja nad Krajinom emitiran je video zapis u kojem se vidi kako pripadnici HV-a tuku jednog srpskog zarobljenika koji je nakon toga i ubijen.
Prema tvrdnjama bivšega šefa Vojne policije u Šibeniku Marija Barišića, svjedoka i u slučaju zločina počinjenih u vojnom zatvoru Lora u Splitu, Žganjer je prisustvovao ekshumaciji tih leševa u ljeto te iste 1992. jer je tada bio zamjenik vojnog tužitelja u Splitu.
Međutim, Žganjer je izjavio da je za taj zločin saznao puno kasnije, i to čitajući tjednik Globus od 8. listopada 1999. godine. Smotan kakav jest, sam je sebe demantirao kada je u Vjesniku od 4. studenog 2001. priznao da je u kolovozu 1992., dakle punih sedam godina prije čitanja spomenutog broja Globus, prisustvovao ekshumaciji ubijenih Srba iz jame Bačić.
Rekao je da je poduzeo odgovarajuće i valjane državno-odvjetničke mjere te da nije zataškavao zločin na Miljevcima. Branio se tvrdnjom da je učinio i puno više nego je trebalo, poduzimajući i one radnje koje su trebali obaviti organi gonjenja. Slobodnoj Dalmaciji je pak, 27. siječnja 2000. slavodobitno rekao da šibenski dosje "svakim danom sve bubri!", ne bi li se, valjda, umilio tadašnjoj novoj vlasti.
Tko zna, možda se Račanu želio predstaviti kao čovjek koji neumorno istražuje nepodopštine hrvatskih vojnika kako bi iz provincije (bio je državni odvjetnik u Šibeniku), gdje su njegovi predmeti skupljali prašinu, pobjegao u metropolu.
Na pitanje je li Žganjeru ili čelnim ljudima Državnog odvjetništva normalno da se ljudi bacaju u jame možemo dobiti razne odgovore. Ja kažem da ne bi trebalo biti normalno, da se moramo zgražavati i da se treba tražiti odgovornost onih koji su to činili baš onako kako se zgražavamo i očekujemo odgovornost onih Amerikanaca i Britanaca koji su mučili a možda i ubijali zarobljene iračke vojnike.
Žganjer je, po svemu sudeći sedam godinama živio sa spoznajom o zločinima na Miljevcima. Rekao je da o tom slučaju ima bogatu fotodokumentaciju. Nije mi poznato da je išta poduzeo. Nagrađen je funkcijom u USKOK-u gdje se više puta pokazao katastrofalnim kadrovskim rješenjem.
Ne traži raščišćavanje samo afera Granić-Bago. Sramota zvana Željko Žganjer mora biti okončana i stavljena ad acta.
Drago Pilsel