Mesićeva šovinistička farsa

SVIJET ulazi u posljednji tjedan mandata Georgea W. Busha, kojemu se može zamjeriti mnogo toga, ali ne i nesklonost da javnost zabavlja svakojakim izjavama. Onima u Hrvatskoj koji će zbog dosadnog Obame početi osjećati nostalgiju za Bushovom erom ostaje utjeha da će njegov hrvatski kolega, isto tako sklon verbalnim akrobacijama, na svom mjestu ostati godinu dana duže.

Najnoviji u nizu "mesićizama" je tako njegov "dosjetljivi" komentar na hrvatsko-slovensku graničnu sapunicu. Hrvatski predsjednik tvrdi da Slovenija svoj izlaz na more prije svega duguje hrvatskim partizanskim postrojbama koje su pred kraj drugog svjetskog rata u teškim borbama oslobodile Istru, Slovensko Primorje i Trst. Da nisu, kaže Mesić, Slovenija bi more "gledala s dvadeset kilometara udaljenosti".

Iako faktografski točan - jezgro ljudstva jugoslavenske Četvrte armije je činio nekadašnji Osmi dalmatinski korpus NOV Hrvatske - pitanje je koliko je Mesićev komentar primjeren u ovako teškoj situaciji za Hrvatsku. Njime ne samo da se potpiruje sukob sa susjednom državom, nego se jeftinim populističkim tumačenjem složene povijesti ovih prostora daje novi doprinos regresiji Hrvatske u neka mračna, i tobože prevladana vremena.

Uznemirujuće je da takvo mahanje krvavim hrvatskim košuljama i posredno raspirivanje mržnje prema "nezahvalnim" Slovencima dolazi ne od strane uobičajenih sumnjivaca s hrvatske trogloditske desnice, nego od strane "prosvijećenog" i "europejskog" ljevičara koji je takvoj desnici morao biti antipod. Još je uznemirujuće što se koriste isti oni argumenti kakvi su se 1980-ih koristili u nekim drugim raspravama.

Tada su također u pitanju bile granice, samo što se nije koristila krv hrvatskog partizana nego "srpskog pešadinca" koji se 1918. žrtvovao za svoju nezahvalnu braću – "austrougarske konjušare" - i tako im omogućio da u novostvorenoj zajedničkoj državi izbjegnu zasluženu sudbinu ratnog gubitnika. Oni malo inventivniji su spominjali priče o generacijama "hrabrih srpskih krajišnika" koji su "branili Jevropu od Turčina" te, između ostalog, i nezahvalne Hrvate spasili od "sudbine gore od smrti" - prijelaza na islam.

Zanimljivo je da su ti argumenti možda najeksplicitnije sročeni u riječima koja se nisu pojavile na stranicama tadašnjeg NIN-a ili "Politike Ekspres" i sličnih miloševićevskih tiskovina nego na kazališnim daskama gdje je u predstavi "Šovinistička farsa" uvaženi srpski intelektualac Slobodan Mihajlović svom uvaženom hrvatskom kolegi Bernardu Drahu govorio kako samo Srbima ima zahvaliti što se ne zove "Hadži Drah".

Takve i slične replike su izazivale salve smijeha u kazališnim dvoranama tada još živuće Jugoslavije, ali publika koja je gledala Josifa Tatića i Predraga Ejdusa nije bila svjesna kako će - sa današnjeg stajališta uglavnom bezazlen - pokušaj satiričkog preispitivanja srpsko-hrvatskih odnosa samo nekoliko godina kasnije dobiti svoj daleko ozbiljniji i krvaviji remake u stvarnom životu.

Dežurni optimisti će, dakako, reći kako odnosi današnje Hrvatske i Slovenije nisu isto što i odnosi tadašnjih jugoslavenskih republika, odnosno kako je Europska Unija još uvijek daleko od toga da doživi sudbinu nekih drugih supranacionalnih entiteta. Međutim, opreza nikada ne bi smjelo biti dosta, pogotovo u ovim vremenima ekonomske krize kada se preispituju sve uvriježene istine. Najmanje što nam je potrebno jesu "duhoviti" državnici koji nisu ništa naučili iz povijesti koja se nekada zna ponavljati prvo kao farsa, a tek potom kao tragedija.

Dragan Antulov