Foto: Pixsell/Marko Mrkonjić,NY Times
IZNIMNO vruća ljeta, onakva za kakva se uopće nije čulo u pedesetima prošlog stoljeća, sad su postala uobičajena.
Ovaj grafikon, temeljen na podacima iz istraživanja Jamesa Hansena, umirovljenog NASA-inog klimatskog znanstvenika i profesora na Sveučilištu Columbia, pokazuje kako su se ljetne temperature pomaknule prema ekstremnim vrućinama tijekom posljednjih desetljeća.
Dr. Hansen i njegovi kolege usporedili su stvarne ljetne temperature za svako desetljeće još od osamdesetih godina prošlog stoljeća s prosjekom. Od 1951. do 1980., otprilike trećina lokalnih ljetnih temperatura diljem sjeverne polutke nalazila se, kako su oni to zvali, "oko prosjeka" ili u normalnim granicama. Trećina temperatura smatrala se hladnima, a trećina vrućima.
"Ekstremno vruće"
Od tada, ljetne temperature su se drastično promijenile. Znanstvenici su otkrili kako, između 2005. i 2015., dvije trećine vrijednosti grafikona spadale su pod kategoriju "vruće" te gotovo 15% ih se nalazilo u novoj kategoriji - "ekstremno vruće".
U praksi, to znači da su ljeta većinom vruća ili čak ekstremno vruća u usporedbi sa sredinom dvadesetog stoljeća.
Veliko povećanje ljetnjih temperatura koje spadaju pod kategoriju "ekstremno vruće", slaže se s predviđanjima znanstvenika oko općenitog klimatskog zagrijavanja, kaže Todd Sanford, voditelj istraživanja u Climate Centralu, neprofitnoj znanstvenoj organizaciji.
U svakom vremenskom periodu, raspodjela ljetnih temperatura stvara zvonoliku krivulju zato što većina mjerenja padaju blizu prosjeka, stvarajući zvonoliko zakrivljenje u sredini. Ekstremnije temperature, koje se događaju manje često, padaju sa strana, s toplinskim valovima na desnoj strani te hladnim frontama na lijevoj.
Utjecaj na društvo i ekosustave
Kako se prosjek krivulje, odnosno njen vrh, s vremenom pomiče prema desno, tako sve više temperatura na sve više mjesta završava u kategorijama "vruće" i "ekstremno vruće", a sve manje u hladnim kategorijama.
Krivulja dr. Hansena se izravnava, što neki objašnjavaju kao pokazatelj veće temperaturne varijabilnosti. Međutim, drugi klimatski znanstvenici, uključujući Zekea Hausfathera s Berkeleyja, ističu kako je ovaj efekt samo pokazatelj činjenice da se neki dijelovi svijeta zagrijavaju brže od ostalih.
Podaci iz dr. Hansenovih istraživanja naglašavaju kako promjene u prosjecima, iako se mogu možda činiti skromnima, ipak imaju velike implikacije prema ekstremima.
"To će utjecati na društvo i na ekosustave", kaže dr. Sanford.
Istraživanja pokazuju što se do sad događalo, ali osim toga, omogućuju i pogled u ono što nas čeka u budućnosti.