Jučer - svijet
1968. ostat će upamćena zbog mnoštva mladih ljudi, baby boomera, koji su te godine odlučili promijeniti svijet, oboružani idealizmom i utopističkim idejama kao malo tko prije, a nažalost nitko nikad poslije. Cijelu je priču zapravo zakuhala, trinaest godina prije, jedna sredovječna gospođa u SAD-u, Rosa Parks, koja se nakon napornog dana na poslu odbila pokoriti segregacijskom zakonu prema kojem je kao crnkinja bila dužna ustupiti svoje mjesto u autobusu bijelcu. Taj njezin čin označio je početak, a nju pretvorio u "majku" modernoga pokreta za građanska i ljudska prava crnaca u Americi predvođenog Martinom Lutherom Kingom. Opširnije pročitajte ovdje
Danas - svijet i Hrvatska
Četrdeset godina prošlo je od tada, no je li svijet baš toliko drukčiji? Ne vodi li SAD i danas rat sličan onome u Vijetnamu kojeg je tada neuvjerljivo opravdavao kao i ovaj sadašnji? Nije li današnja Putinova Rusija samo modernizirani SSSR s istom brutalnom tajnom policijom koja zatvara i ubija političke protivnike i novinare? Jesu li žene uistinu napredovale u svojoj emancipaciji kada su od strojeva za rađanje djece i čišćenje po kući došle do robovanja modnim trendovima, botoksu, dijetama? Je li društveni položaj Afroamerikanaca i ostalih manjina u SAD-u bitnije poboljšan samo time što se u autobusima više ne moraju ustajati bijelcima? Kakvi su pomaci na Bliskom istoku, Tibetu i zemljama trećeg svijeta općenito?
Ima jedna stvar koja se promijenila - nestalo je šezdesetosmaškoga duha. Nestalo ga je iz samih šezdesetosmaša koji su danas uvaženi političari i cijenjeni poslovni ljudi, što nije ni čudo ako se sjetimo one Georgea Bernarda Shawa: Svatko tko s dvadeset godina nije komunist budala je. Svatko tko je i s trideset komunist još je veća budala.
Ali što je s nama studentima, duhovnim nasljednicima šezdesetosmaša? Mi smo politički stav sveli na modni, trendovski detalj - Che Guevaru na majicama i palestinke oko vrata, iako nema od toga vajde Palestincima što si krajnike čuvamo od hladnoće njihovim autentičnim komadom odjeće dok im toplu krv izraelska politika rasipa po vrućoj pustinji. Ali hej! - članovi smo barem jedne od više tisuća udruga registriranih u Hrvatskoj, iako bismo trebali biti svjesni da je 90% njih napravljeno samo da predsjednicima tih udruga lova iz proračuna sjeda ravno u džep. "Pišemo blogove i posjećujemo internetske forume", reći ćemo, no koliko je ozbiljna i po nekakvu korumpiranu vlast pogubna težina anonimnih upisa pravih malih literarnih i političkih genijalaca koji se bez obzira na svu silinu demokracije i slobode govora kriju iza nekakvih nicknameova?
Naši su se prethodnici razočarali, naši su se roditelji razočarali, a i mi smo se razočarali: Tito, Tuđman, Račan, Sanader, Milanović... Svi su nas oni iznevjerili. I sada smo se zatvorili u sebe, duboko sigurni u onu rečenicu koju je smislio nekakav razočarani yuppie nakon '68.: "Ne možeš mijenjati svijet, možeš mijenjati samo sebe" - gurnuvši nas tako iz stanja zajedništva i akcije u čisti apatični egoizam koji današnji kapitalizam zna najbolje unovčiti jer on je taj koji nas nikada neće iznevjeriti:
- slab si i jadan za borbu s vjetrenjačama, čini ti se da kada se aktiviraš u politici uvijek neki drugi odlučuju ili sklapaju neprirodne koalicije, no bez brige: tu su shopping centri – tu imaš apsolutnu kontrolu nad vlastitim prohtjevima
- pokvarena država uzima ti mnogo kroz porez, pa si ne možeš priuštiti sve što bi htio, no tu je spas u zlatnoj kreditnoj kartici: hoćeš odjednom, hoćeš na rate, hoćeš na kredit; izbor je opet samo tvoj, kontrola je ponovno samo tvoja
- zbog niskog standarda života, plaća ti je svega tri tisuće kuna, pa ne znaš kako ćeš otplatiti svu tu kupnju na karticu, no ne beri brige, sada je tu mogućnost prekoračenja minusa na tekućem i do 30 000 kuna, dakle deset puta koliko mjesečno zarađuješ, jer čemu jedan mlinski kamen da te vuče prema dnu kad ih može biti deset? A ne zaboravimo ni pristupačne zelenaške kamate koje s tim minusom dolaze i kakve te banke ne zaračunavaju stanovnicima zemalja iz kojih potječu.
I tako u konzumerizmu tražimo rješenje svojih problema, no ono je u politici. Zato je apolitičnost tako pogubna jer to je baš ono što svi političari žele - žele demokraciju pretvoriti u tehnokraciju, u vladavinu šačice međusobom izabranih njuški. Političari preziru narod; on je za njih glup, iracionalan, ne zna sam što hoće ni što je dobro za njega. Ali zato su oni tu da nam kažu i odluče za nas.
Kao, recimo, za NATO. "Referendum je nepotreban", kaže premijer. Jer premijer zna bolje od naroda. Štoviše, referendum smatra pljuskom svim tim dobrim zemljama koje su nas valjda iz puke filantropije primile u svoje društvo. Kao da bi Hrvati bili prvi ljudi u povijesti koji bi medvjeđoj usluzi rekli: "Ne bismo, hvala!" No premijer voli svoju pričicu dići na višu razinu i ljudima rovati tamo gdje još boli: "Da smo bili u NATO-paktu, nitko nas 1991. ne bi napao." Time namjerno nastoji narod, koji ionako smatra glupim, držati u još većoj gluposti, jer - istinu govoreći - ni u jednoj odredbi NATO saveza ne stoji eksplicitno da ako je jedna članica saveza vojno napadnuta da su joj druge obvezne pružiti vojnu potporu. Slobodnim tumačenjem tih članaka NATO-a mogla bi se ta potpora svesti na ono izražavanje zabrinutosti koju je svijet izražavao 90-ih za zbivanja na Balkanu, mogla bi ona biti i u obliku pisma potpore, a možda bi nas mogli poduprijeti onako iz zraka kao što su Albance na Kosovu - dok je NATO bombardirao po Srbiji, poklano više Albanaca nego ikada prije. Kako su ono tu operaciju opravdali pred međunarodnom zajednicom? Ah, da - nazvali su je humanitarnom intervencijom. Toliko o medvjeđim uslugama.
Sutra - Hrvatska
Sutra ćemo ostaviti to pivo na stolu, ugasiti taj televizor, otići do jednog od onih štandova, potpisati tu peticiju i pokazati Vedrani Rudan da nema pravo, a Ivi Sanaderu da nismo budale. Neka odluči narod. Ako narod misli da je ugrožen od Tome "Grobara" Nikolića i Vojislava "Kalašnjikova" Koštunice - iako su njihove prazne priče sve što Srbija ima u arsenalu - a nije od previše prijateljevanja s najomraženijom osobom današnjice, e pa neka glasa za NATO.
I kad vam djeca budu dovožena vojnim transportnim avionima s drugoga kraja svijeta u ljesovima pokrivenim trobojnicom, a vi u suzama budete grčili taj telegram s izrazima sućuti vašeg premijera - sjetite se tada samo da je dijete tog licemjera koji će biti na vlasti vjerovatno dokono i bezbrižno u nekoj skupoj stranoj obrazovnoj instituciji, baš kao što su uostalom djeca naših političara bila i za vrijeme Domovinskoga rata.
Stoga pokažimo barem malo duha šezdesetosmaša, pa možda onda i uputimo nekakvo povijesno NE Staljinu naših dana.
Foto: Montaža