Popularni lijekovi za mršavljenje na bazi semaglutida, kao što su Ozempic i Wegovy, mogli bi djelovati na složeniji način nego što se dosad pretpostavljalo. Iako se njihov učinak uglavnom pripisuje smanjenju apetita, novo istraživanje na miševima upućuje na to da dugoročni gubitak kilograma ne ovisi samo o suzbijanju gladi, piše Science Alert.
Neočekivana uloga "neurona gladi"
Studija objavljena u časopisu PNAS otkriva da moždane stanice poznate kao "neuroni gladi" moraju ostati funkcionalne kako bi semaglutid postigao puni učinak na smanjenje tjelesne težine. Taj se nalaz na prvi pogled čini proturječnim, jer postavlja pitanje zašto bi lijek za mršavljenje ovisio o stanicama koje potiču glad.
Više od samog osjećaja gladi
U sklopu studije, Mateus d'Ávila sa Sveučilišta Yale i njegovi kolege proučavali su moždane stanice koje reguliraju energetsku ravnotežu tijela. Ti neuroni, znanstveno poznati kao AgRP neuroni, aktiviraju se kada tijelu nedostaje energije.
"AgRP neuroni često se opisuju samo kao 'neuroni gladi', ali to je preveliko pojednostavljenje", objasnio je d'Ávila. "Raniji radovi našeg laboratorija, kao i drugih timova, pokazali su da ti neuroni koordiniraju mnogo širi odgovor na energetski deficit. To uključuje i način na koji tijelo aktivira i troši pohranjenu energiju, poput masnih zaliha."
Ključni eksperiment na miševima
Znanstvenici su s nekoliko metoda poremetili funkciju AgRP neurona kod ženki miševa, a zatim su im davali semaglutid. Taj lijek oponaša prirodni hormon koji se oslobađa nakon obroka i mozgu signalizira sitost. Učinak mu je smanjenje apetita, usporavanje pražnjenja želuca i pomoć u regulaciji šećera u krvi.
Tijekom tretmana, ženke miševa s blokiranim "neuronima gladi" i dalje su jele manje. Međutim, njihov metabolički odgovor bio je oslabljen i vratile su izgubljenu težinu unutar 15 dana. Za razliku od njih, miševi s funkcionalnim neuronima zadržali su nižu tjelesnu masu. Istraživače je najviše iznenadilo što su miševi koji su vraćali kilograme i dalje unosili manje hrane, u nekim slučajevima čak i manje od kontrolne skupine. To je pokazalo da se kod ženki miševa puni učinak semaglutida ne može objasniti isključivo smanjenim unosom hrane. Kada AgRP neuroni nisu bili funkcionalni, smanjila se i sposobnost tijela da koristi energiju iz masnih zaliha.
Potvrda mehanizma i ograničenja
Tim je nalaze potvrdio dodatnim eksperimentima. Pokazalo se da ometanje neurona gladi ili blokada puteva za korištenje masnih zaliha slabi učinak lijeka na tjelesnu težinu. Znanstvenici su također uočili da dugotrajna terapija semaglutidom mijenja staničnu aktivnost, potrošnju energije i veze AgRP stanica s drugim neuronima.
Ipak, studija ima i važna ograničenja. Eksperimenti su provedeni na miševima, a ne na ljudima, a najočitiji učinak zabilježen je kod ženki. Mužjaci u istim uvjetima nisu pokazali jednake rezultate. Na ishod su utjecali i prehrana te metoda korištena za blokadu neurona. "Ovo je pretklinička studija mehanizma djelovanja i naši se rezultati zasad ne bi trebali koristiti kao smjernica za uzimanje semaglutida ili drugih GLP-1 lijekova kod ljudi", naglasio je d'Ávila.
Širi znanstveni kontekst
Istraživači nisu izravno uspoređivali semaglutid sa starijim lijekovima za suzbijanje apetita, stoga je prerano zaključiti da je otkriveni mehanizam razlog dugotrajnijeg učinka. Ranija istraživanja pomažu staviti ove neočekivane rezultate u kontekst.
Studija iz 2025. otkrila je da brzodjelujući GLP-1 lijekovi brzo blokiraju AgRP neurone, a jača blokada povezana je s većim smanjenjem unosa hrane. Kada su znanstvenici umjetno reaktivirali te neurone, životinjama se djelomično vratio apetit.
Jedna druga studija na miševima identificirala je zasebnu skupinu neurona u moždanom deblu koji su ključni za učinak semaglutida na apetit i težinu, ali ne i za nuspojave poput mučnine.
Implikacije za buduće terapije
Nova studija ne osporava ranije nalaze o kratkoročnom utjecaju na apetit. Ona umjesto toga otkriva drugačiju ulogu AgRP neurona u dugotrajnom liječenju - njihova normalna funkcija pomogla je ženkama miševa održati nižu težinu unatoč tome što je lijek i dalje smanjivao unos hrane.
Bit će potrebna daljnja istraživanja kako bi se utvrdilo postoji li sličan mehanizam i kod ljudi. Ako se nalazi potvrde, to bi moglo objasniti zašto pojedinci različito reagiraju na lijek i otvoriti put razvoju učinkovitijih terapija.